Arhiv tekstova

Iako je od razgovora s predsjednikom Srpskog narodnog vijeća Miloradom Pupovcem proteklo manje od tri tjedna, za to su se vrijeme dogodile dvije krupne stvari koje se podjednako tiču i političkog života u Hrvatskoj i položaja srpske manjine u njoj kao i hrvatske u Srbiji. Naime, dok su predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar – Kitarović i premijer Srbije Aleksandar Vučić u ponedjeljak u Dalju i Donjem Tavankutu obavljali pripreme za potpisivanje Deklaracije o unaprjeđenju odnosa dvije države u Subotici, dotle su zastupnici Hrvatskog sabora istoga dana donijeli odluku o njegovu raspuštanju, a samim tim i novim izborima. Pa ipak, teme o kojima smo razgovarali s predsjednikom SNV-a dovoljno su aktualne da ih svojim značajem bitnije ne mogu umanjiti niti događaji poput opisanih. S obzirom na to da smo s Miloradom Pupovcem razgovor obavili u Vukovaru na prvoj prijateljskoj utakmici reprezentacija Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije, logično je da prve riječi intervjua budu posvećene njenom značaju i sombolici:

»Značaj ove utakmice mnogo je veći nego što izgleda. Za nas, Srbe iz Hrvatske, a vjerujem isto tako i za Hrvate iz Srbije ovo je vrlo značajna stvar. Navest ću dva razloga zašto mislim tako. Prvo, nogomet nije prostor lijepih poruka između Hrvata i Srba, a ovi momci ovdje su se okupili kako bi manifestirali partnerstvo i natjecanje kako bi sutra zajedno otišli u europski prostor da se natječu i postignu što je moguće više. I to u istom autobusu i pod istim krovom. A drugo, ovo je pokazatelj kako su srpske institucije u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji u stanju nadići nesporazume, pa i konflikte koji postoje između politika u Zagrebu i Beogradu i kazati: ‘pa, ima nešto trajnije, vrjednije i dugoročnije nego što su sukobi oko stvari o kojima treba razgovarati’. Ali, sukobima se one neće riješiti.«

HR: Govorite i o odnosima Srpskog narodnog vijeća i Hrvatskog nacionalnog vijeća u kontekstu odnosa Srbije i Hrvatske. Imate li dojam da vas u tome, ne samo ne čuju nego i ne razumiju vlasti u Zagrebu i Beogradu?

Govorim prije svega o naše dvije institucije koje su već godinama partnerske i prijateljske, ali isto vrijedi i za Demokratski savez Hrvata u Vojvodini i Samostalnu demokratsku srpsku stranku, koje također veže partnerstvo, suradnja i prijateljstvo ljudi koji vode te dvije organizacije. A to su dvije ključne institucije, kako Hrvata u Srbiji tako i Srba u Hrvatskoj. Stoga i mislim da nas vlasti u Zagrebu i Beogradu niti čuju niti razumiju uvijek. Ali to vam je sudbina manjina. Ponekad nas ljudi koji su na vlasti, zbog buke, zaglušenih poruka koje se šalju i problema s kojima se suočavaju, jednostavno ne čuju. Ali, mi smo ljudi od strpljenja i znamo da ako nismo uporni, ako nismo ustrajni i ako svojim primjerom ne pokazujemo što mislimo da je dobro za nas i za države u kojima živimo, onda to samo po sebi neće doći.

HR: Koliko su se narušeni odnosi dvije države odrazili na položaj srpske i hrvatske manjine u njima?

Kada god se ne surađuje između Zagreba i Beograda, onda je to loša pretpostavka za ostvarivanje prava, a napose kada ta prava ovise o međusobnim državnim kontaktima i razgovorima. A tih kontakata i razgovora nema već dosta dugo, napose ne u operativnom smislu. Mi cijenimo susrete predsjednika i predsjednice, premijera i predsjednice, ali oni su samo pokušaji da se probije i otopi led koji se nakupio godinama. Ali do pravoga »proljeća« u hrvatsko-srpskim odnosima treba napraviti više i mi i primjerom ove utakmice pokazujemo koliko nam je stalo do toga da bude više.

HR: Što je onda rješenje?

Mi smo dugo trpjeli zbog međusobnih odnosa, zbog ratnog raspada Jugoslavije, ratnih politika i zbog toga što smo bili zarobljenici međusobnih odnosa. Iiii, sad vidimo da trpimo štetu i jedni i drugi i da, ukoliko ćemo okretati glavu jedni od drugih, podmetati noge jedni drugima i ukoliko ćemo jedni drugima slati ružne riječi i poruke, onda to zapravo činimo sebi. Ne čine to Srbi Hrvatima, čine sebi. I obratno. Jer, nitko od toga nije slobodniji, bogatiji ili ravnopravniji u odnosu na trećeg.

HR: Kako gledate na činjenicu da se sastanci međudržavne komisije za provedbu Sporazuma održavaju vrlo rijetko?

Ti sastanci, na žalost, nisu dovoljno efikasni i mi očekujemo da će državni vrh postaviti okvir unutar kojega će se ta efikasnost povećati kad su u pitanju prava manjina, kulturna suradnja i čitav niz drugih problema kojima se Hrvatska i Srbija trebaju baviti kako bismo prestali biti taoci politika i neriješenih pitanja koja su ostala iz ratnog raspada Jugoslavije i međusobnog sukoba.

HR: Čini mi se da ste se ove godine dva puta susretali s premijerom Aleksandrom Vučićem. Jeste li mu rekli to što kažete za Hrvatsku riječ?

Ja imam dobre razgovore s premijerom kao što ih imam i ovdje u Hrvatskoj s predstavnicima naše vlasti. Ali, nekako, što zbog političkih prilika i političke nestabilnosti i zbog zauzetosti nekim krupnijim temama, deklarativno opredjeljenje i svijest nisu pretočeni u jedno stvarno i trajno bavljenje odnosima između Hrvata i Srba i Hrvatske i Srbije.

HR: Jesu li razlog tome neiskrene namjere predstavnika vlasti ili je u pitanju nešto drugo?

Pa, često se ljudi više bave nesporazumima nego time kako ih riješiti i to je trenutno glavni problem u odnosima između Hrvatske i Srbije.

HR: Kako gledate na nesporazum dvije države kada je riječ o provedbi bilateralnog Sporazuma o međusobnoj zaštiti manjina, a zbog čijeg neprovođenja Hrvatska proziva Srbiju?

Više sam puta govorio o tome da svaka strana ima neku vrstu zahtjeva, i temeljem toga Sporazuma i temeljem Sporazuma o sukcesiji i temeljem drugih sporazuma koji postoje. Svatko u tome, naravno, misli da je njegov problem najveći. Ali kad se sjedne za stol, onda će se vidjeti koliki je problem jedne, a koliki druge strane. Ne može se problem manjina riješiti ukoliko se ne sjedne i ne razgovara o tome, kao što se na isti način ne mogu riješiti niti problemi suđenja za ratne zločine, granice, povratka izbjeglica ili izgubljenih statusnih prava. Tek u razgovorima će se vidjeti koje je rješenje realno, a koje to nije. A da treba tražiti rješenja i za jednu i za drugu stranu, u to nema nikakve sumanje. Manjine uvijek trebaju malo više pažnje nego što to većina misli, bez obzira na to je li riječ o »malim« ili »velikim« pitanjima. Zbog toga je za Hrvate i Srbe posebno važno da pokažu svojim primjerom da su nadišli svoje teške, ozbiljne i nerijetko ružne historijske epizode.

HR: I čelništvo Hrvata u Vojvodini često se poziva na neprovedbu Sporazuma, napose kada je riječ o političkom predstavljanju u skupštinskim tijelima na način kako je to riješeno u Hrvatskoj. Kako gledate na to?

Mi smo sretni kada vidimo da su Hrvati zastupljeni u Skupštini Srbije...

HR: Ali to je zahvaljujući rezultatima koje je na izborima ostvarila lista Demokratske stranke, a ne na temelju poštovanja potpisanog Sporazuma.

Prvo, vrlo je važno biti zastupljen i vrlo je važno da bude nekoga tko govori kao Hrvat, bez obzira na to dolazio li s jedne ili s druge liste, sa zajamčenim mjestom ili bez toga. U svakom slučaju, naš je interes da se pronađe rješenje, a kakvo će ono biti nije na nama da mi kažemo iz Hrvatske. To su ipak unutarsrpski odnosi, koji su kompliciraniji kada su posrijedi većinsko-manjinski odnosi i nama je samo stalo da postoji dijalog između vlasti u Beogradu i hrvatskih manjinskih institucija u Srbiji, a onda će se neko rješenje naći. A koje, oko toga se ipak vi morate potruditi. Mi vam u tome sigurno nećemo biti smetnja.

HR: Hrvatska je od dijela međunarodne javnosti doživjela ozbiljne kritike zbog, kako tvrde, reustašizacije društva. Slažete li se s time da je došlo do jačanja ekstremne desnice u zemlji u kojoj živite?

Ekstremni nacionalizam sa znakovima reustašizacije je prisutan u Hrvatskoj u posljednje tri-četiri godine. To je, naravno, vrlo loše za Srbe i druge manjine u Hrvatskoj, ali je to prije svega vrlo loše za Hrvatsku i njezine međusobne unutarnje političke odnose. To dijeli društvo, zagađuje politički život i unazađuje političku svijest i kulturu. A onda, naravno, i odvraća pažnju ljudi od onoga što su problemi s kojima se Hrvatska suočava. Da ne kažem da to narušava i odnose između dviju država, kao i da to ruši ugled Hrvatske. Hrvatska koja će imati tu vrstu političkog stanja ne može biti uvjerljiva zastupnica interesa Hrvata u Srbiji niti zagovornica toga da Hrvati u Srbiji trebaju imati više prava nego što ovoga trenutka imaju. To treba mijenjati, jer to nanosi štetu Hrvatima u zemlji i gdje god oni žive, a nanosi i štetu svim građanima Hrvatske. Ipak, mislim da je demokratski kapacitet Hrvatske velik i treba mu dati priliku da to i dokaže i da ljudi koji su ušli u mainstream glavne politike iz nje izađu i da se HDZ vrati jednoj narodnjačkoj, demokršćanskoj politici koja Hrvatskoj treba i bez koje nema političke stabilnosti i ozbiljnih manjinskih prava. Mi smo toga svjesni i spremni smo dati doprinos u tom smislu.

HR: Kako biste ocijenili stanje u Srbiji nakon posljednjih izbora: je li esktremna desnica i ovdje ponovno ušla u politički mainstream?

Premijer Vučić sigurno nije čovjek koji će otvoriti vrata za jačanje desnice u njegovoj Vladi, jer bi time sigurno radio na rušenju mosta preko kojega treba prijeći i doći do europskoga prostora. Ono što je zabrinjavajuće, jeste sastav Skupštine i javni prostor. I tu treba raditi više kako se ne bi počelo rađati i obnavljati desno rasploženje. A uvjeren sam da mandatar Vučić neće sastaviti Vladu u kojoj će biti ljudi koji će prema pripadnicima hrvatskog ili bilo kog drugog naroda u Srbiji slati loše poruke.

HR: U mnoštvu kritika na račun Vučića oporba mu, a među kojima su i predstavnici hrvatske zajednice, zamjera autokraciju. Tu crtu niste primijetili kod njega za ovih četiri godine?

Premijer Vučić ima čvrst način vladanja, to je nesporno. Oporba nesumnjivo traži više prostora za djelovanje i svoje aktivnosti i to je sigurno obostrano ozbiljan izazov. Bez demokratskog kapaciteta i bez podjele odgovornosti i bez uzajamnog povjerenja, Srbija u konačnici neće doseći ono što treba, a to je potpuni i neupitni demokratski kapacitet.