Arhiv tekstova Arhiv tekstova

I Bac­chus bi se tu od­ma­rao

U vrijeme proljetnih radova, od ranog proljeća pa do pozne jeseni, žitelji ulice kod Kapele mira u Srijemskim Karlovcima već godinama mogu vidjeti istu sliku: s motikom ili ašovom na ramenu, s prskalicom na leđima ili bez bilo kakve alatke njihov susjed Slavko Kiš ide putem koji vodi prema vinogradima. Ako se netko od onih koji dugo pamte i prate te slike u jednom trenutku zamisli, možda će spontano zaključiti da je nekada brže grabio naprijed i čiliji se vraćao poslije obavljenog posla.
Sigurno je da se čika Slavku, osobito kad je zakoračio u sedmo desetljeće, produžilo vrijeme koje mu treba za odlazak i povratak iz vinograda, pogotovu što od prije nekoliko godina mora računati i s ograničenjima koja mu nameće njegovo ne baš zdravo srce. No, osim svih promjenljivih faktora utjecaja na njegov tempo postoji jedna konstanta koja spaja Slavka Kiša i njegove vinograde. Njoj nije moglo ništa nauditi: ni hirovi prirode, vrelina, zapara, kiša, mraz, niti razni oblici ljudske zlobe ispoljene u političkim varijantama, ni godine ni šifrirani podaci ehokardiograma, ni skokoviti tragovi njegovog EKG-a. To je odanost prema onim komadima zemlje u Ćušilovu, Mateju i Lipovcu gdje je svojom rukom posadio onih nekoliko tisuća čokota. Tu ljubav je naslijedio od oca, ovaj opet od svog, ovaj opet od svog i tko zna gdje su korijeni te privrženosti.
 
DVIJE FILOKSERE: Dok mu je supruga bila živa, imao je stalnu pomoć uz sebe, ali sada sve obavlja sam. 
»Na ta 3 ili 3,5 jutra još uvijek mogu raspodijeliti snagu. Ujutro odem u onaj vinograd na tri kilometra od kuće, a poslije podne u onaj bliži do kojega ima samo 500 metara. Naravno, za sve mi treba više vremena nego prije, ali još uvijek sve radim iz zadovoljstva«, kaže Slavko Kiš
Okolnosti u kojima je upražnjavao i upražnjava to svoje zadovoljstvo uvijek su prije bile zavjereničke, uništavajuće nego li njemu u prilog.
»Karlovački vingradi su doživjeli dvije filoksere. Prvu 1895. i nakon deset godina jedva da je ostalo nešto od njih. Poslije toga uslijedila je obnova s novim sortama i do pred Drugi svjetski rat na obroncima Fruške gore oko Karlovaca bilo je oko 3.000 jutara pod vinogradima. Onda je došla druga filoksera, zvana kolektivizacija, koju su komunističke vlasti nemilosrdno provodile. Zadruge su prvo otkupljivale vino, ali tu je bilo veliko šarenilo, pa su prešle na otkup grožđa što je konačno dotuklo vinogradare. Burad su postala suvišna, a kad se u njih ne sipa vino dvije-tri godine ona presušuju. Burad od dvije, tri do četiri tisuće litara završavala su kao ogrev. Onda su došli ratovi u kojima, kako su nam govorili, mi nismo sudjelovali. Uslijedilo je novo propadanje, a dobra vina ne idu uz siromaštvo, za što su najmanje krivi pošteni ljudi. I tu smo gdje smo, od nekoliko tisuća pali smo na nekoliko stotina jutara vinograda«, zaključuje Slavko Kiš.
On živi biblijski jednostavnim životom, ne razmeće se emocijama. Zato njegova priča o sumornom stanju vinogradarstva ne djeluje pesimistično.Vinograd mu je izvor optimizma. Zašto bi inače u ovako poodmaklom dobu povadio nekih 2.000 čokota koji su rađali i zasadio najbolju sortu rajnskog rizlinga? Sve to u suradnji sa stručnajcima cijenjenog Instituta za vinogradastvo u Srijemskim Karlovcima. Sve što radi - radi u dogovoru s njima još od 1945. godine kada je kao mladić sudjelovao na prvom seminaru o vinogardastvu. Znanost poštuje, ali se drži motike.
»Da svaki dan po jedan kabo zemlje sipaš na istu gomilu, do kraja života napravit ćeš planinu.« Ova misao kineskog mudraca Konfučija u slučaju Slavka Kiša nešto je drugačija. Da sabereš daljinu koju si od kuće do vinograda i nazad do sada prešao, već bi obišao zemlju. Nije sabirao jer njegov planet su vinogradi koje je tako obrađivao da su među najuređenijim na cijeloj Fruškoj gori. Znam gdje su i kako izgledaju, zato mi nije teško zamisliti boga vina Bacchusa u njegovom vinogradu s pogledom na Dunav i kako svojoj sviti kaže: »Društvo, ovdje ćemo zastati, odmarati se i mirno uživati.«
 
TRADICIJA – IZVOR INSPIRACIJE: Vinogradstvo se temelji na tradiciji, a poštovanje takve tradicije Slavko Kiš iskazuje u proizvodnji jednog rijetkog i autentičnog karlovačkog desertnog pića - bermeta. To piće ima veliku i tajanstvenu prošlost. Ne zna se kako je nastalo i tko ga je izmislio, ali se zna da je bilo cijenjeno i na bečkom dvoru, da se nalazilo i na vinskoj karti »Titanika«. Zna se da su tri karlovačke obitelji imale svoj recept za njegovu proizvodnju: Marinkov, Kostić i Smotra, ali ga nisu prenijeli na nasljednike niti na bilo kog drugog. Imati svoj «bermet» bila je stvar prestiža među dobrim karlovačkim vinogradarima, tako da ga je i Slavkov otac pravio za domaću uporabu. Slavko Kiš  je imao rijetku prigodu probati Kostićev bermet. Taj ukus je ponio za cijeli život i riješio je i sam ga napraviti. Pročitao je sve što se o njemu moglo saznati, eksperimentirao desetak godina i danas ga puni u elegantne crne boce s malim privjeskom o povijesti pića. Dok govori o špecijama koje ulaze u njegov sastav, često upotrebljava izraze koji bi pristajali nekom glazbeniku: kompozicija, skladno ukomponirati, harmonizacija..Tim riječima obilježavao je i faze proizvodnje njegovog rizlinga od vrenja, šire, cijeđenja, zrenja. Ako je tako, simfonija je riječ koja obuhvata sva ljudska raspoloženja i situacije u kojima se vino troši.
»I kad si tužan i kad si ružan. I kad se smiješ i kad plačeš. I kad se raduješ i kad umireš« - reče na svoj jednostavni način Slavko Kiš.
 
PREŠUĆENA MULTIETNIČNOST: »I moj djed je rođen u Karlovcima.« Ta činjenica mu ne donosi nikakve povlastice, ali mu daje jak adut da o Karlovcima govori kao autentični Karlovčanin s dobrim uvidom u prošlost i sadašnjost svoga grada. Na stolu je pred njim nekoliko knjiga iz povijesti grada i pregršt turističkih prospekata, po izgledu novijeg datuma.
»U svima se govori o povijesti grada, ali nigdje se ne kaže da je on oduvijek imao multietničko obilježje. Po onome što u njima piše ispada da je oduvijek bio samo jednonacionalan, o Hrvatima ni pomena. Pitam se zašto? Današnji Karlovci su ime dobili po naselju Karom. U ranom srednjem vijeku tu se nalazio i benediktinski samostan što znači da je već tada bio multietnički. Samostan kao i crkvu pored njega srušili su Turci, a na temeljima samostana austrijske vlasti su podigle školu. U tu školu išao je i moj otac«, dodaje Kiš. Škola je kasnije srušena i na njenom mjestu sazidana je zgrada u kojoj je nekada bio Institu za vinogradarstvo i vinarstvo a sada je Općina.
Katolička crkva u centru Srijemskih Karlovaca dio je jedne izuzetne arhitektonske cjeline koju čine Karlovačka gimnazija, Pravoslavna Saborna crkva, dvor Patrijaršije, zgrada Bogoslovije i Magistrat. Za tisuće turista, koji godišnje posjećuju Karlovce, priča o prošlosti grada počinje na trgu u centru Karlovaca. 
»Kada vodiči dovedu grupe pred našu crkvu, onda im kažu da su u Karlovcima izgrađene četiri pravoslavne crkve i ovu u centru grada poklonili su katolicima, što je notorna neistina. Pitam se zašto se ona širi«, zaključuje zabrinuto Slavko Kiš.
 
RUPA NA KAPELI MIRA: Kapela mira je prvi povijesni spomenik koji se ugleda kada se s Banstola vozi prema gradu. To je spomenik europskog značaja zbog mira koji je ovdje zaključen 1699. godine između dvije vodeće imperije tadašnjeg vremena Austro-Ugarske i Turske. Imao je veliki utjecaj na potonji razvoj cijele ove regije Europe. Spomenik je pod zaštitomn države, ali se to izgleda zaboravlja, kad se politički prioriteti kulture kreću drugim pravcima. Krov od lima na mnogim je mjestima načela rđa, a noseća drvena konstrukcija je ugrožena što prijeti urušavanju krova. Kad se priđe kapeli, na izblijedjeloj fasadi uočava se jedna praznina. Kao da je zid oguljen do kostiju – do cigala. Kad se sasvim priđe, u jednom uglu te praznine vidi se komad mermera pričvršćen na zid. Što se krije iza svega? Na kapeli je 1925. godine postavljena mermerna ploča na kojoj je pisalo – »Tomislavu – prvom kralju Hrvatske. 925-1925. Hrvati grada Srijemski Karlovci.«
U vrijeme vrhunca nacionalističke netrpeljivosti, ne tako davne 1995. godine, nekome je zasmetala ta ploča sa šahovnicom. Došli su jedne noći i razbili je. Lom su odnijeli osim onog komadića u uglu praznine. Ploča je preživjela 1944. i 1945., ali nije 1995. godinu. 
»Kad smo idući dan došli, među ciglama smo ugledali jednu metalnu futrolu. Pažljivo smo je otvorili, a u njoj su bila tri lista hartije, dobro očuvana s opisom povoda za postavljanje ploče – tisućite godišnjice hrvatske državnosti«
»Umoljava se cjelokupno građanstvo da sudjeluje na proslavi u pratnji glazbe ovdašnjeg dobrovoljnog vatrogasnog društva«, kaže se također u pozivnici za proslavu.
Futrola i sve što je bilo u njoj čuva se u katoličkoj crkvi u Karlovcima. Na ta teška vremena i u negativnom i u najplemenitijem smislu podsjećaju dvije lipe ispred katoličke crkve.
 
TRAUME PROŠLOSTI: »Karlovci nisu doživjeli sudbinu Hrtkovaca i Slankamena, ali bilo je maltretiranja, prijetnji i pritisaka, što ni mene nije zaobišlo. Ali, to nije dolazilo od pravih Karlovčana, s kojima se desetljećima znamo. U nacionalističkom bjesnilu i oni su bili nemoćni i glas im se nije smio niti mogao čuti«, kaže Slavko Kiš. Prisjećajući se događaja iz 1941. i 1942. on objašnjava: »Ono što se tada činilo, kao i 1995. godine, činili su neljudi, kao i uvijek kad ulicom tutnji nacionalizam i ekstremizam. To pravilo nema izuzetaka«, konstatira Kiš. U tim teškim danima on je imao u kući desetak izbjeglica. Ipak, ima osjećaj da su ljudi još uvijek povučeni, teško prevaljuju preko usta imenicu Hrvat i pridjev hrvatski. Još uvijek to u drugima budi neke traume prošlosti. Zato mnogi svoju nacionalnu pripadnost obazrivo, skoro nelagodno objavljuju, baš kad se mora. Ni vlast ih ne ohrabruje.
»Ja sam sebe uvijek smatrao dijelom imidža Srijemskih Karlovaca, onome što su oni u vinarstvu i vinogradarstvu i multietničnosti, izraženim kroz opće ljudske vrijednosti. Treba se tome vratiti i meni je to dovoljno«.  
  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay