Arhiv tekstova

Mario Bara, rođeni je Somborac, ali je studij i znanstvenu karijeru nastavio u Zagrebu. Sada je docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu na Odjelu za sociologiju. U svojim znanstvenim radovima bavi se i pitanjima Hrvata na prostoru Vojvodine i Srbije. Među ostalim, sudionik je znanstvenih skupova koje organizira hrvatska zajednica u Vojvodini, s Tomislavom Žigmanovim autor je monografije  Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti : osnovne činjenice, jedan je od autora monografije Ratovi, kolonizacije i nacionalna struktura Slavonije u XX. stoljeću, jedan je od urednika  Zbornika radova Hrvati u Vojvodini: identitet(i), procesi i društvene aktivnosti, suradnik je u Godišnjaku za znastvena istraživanja ZKVH-a...

HR: Osobno u svojim znanstvenim radovima bavite se i Hrvatima na prostoru Vojvodine. Koliko se znanstvenici u Hrvatskoj u svojim istraživanjima bave ovom hrvatskom skupinom?

Većina mlađe generacije hrvatskih znanstvenika koji se bave Hrvatima u Vojvodini imaju neku vezanost za hrvatsku zajednicu u Vojvodini, ali to ne znači da nema osoba koje nisu izravno navezane na hrvatsku zajednicu u Vojvodini, a u svojim istraživanjima bave se ovom skupinom Hrvata. 

Može se reći da postoji primjetan interes, ali tu je evidentan nesrazmjer između interesa za znanstveno tematiziranje pojedinih regionalnih i subetničkih skupina Hrvata u Vojvodini i Srbiji. I nadalje su u fokusu bunjevački Hrvati, a razlog tomu se može tražiti u identitetskim prijeporima koji postoje kod ove zajednice što privlači interes znanstvenika različitih usmjerenja, od povjesničara, etnologa, lingvista pa do pravnika i politologa. Jedan od razloga većeg interesa može se objasniti time što su bunjevački Hrvati, napose nakon 1990-ih i iseljavanja iz pojedinih dijelova Vojvodine, prije svega Srijema, demografski najbrojniji dio hrvatske manjinske zajednice. S druge strane, kod drugih hrvatskih skupina koje žive u Vojvodini i Srbiji danas nema prijepora oko njihova identiteta, te ne privlače u tolikoj mjeri pozornost kao. Također treba spomenuti refleksiju različitih politika, kako u prošlosti tako i danas na identitetske prijepore u ove skupine. Naime, službena politika u Srbiji stoji na stanovištu da Bunjevci nisu Hrvati što nailazi na različite odjeke pa tako i u znanstvenoj zajednici u Hrvatskoj, Srbiji i šire. 

HR: Hrvati u Srbiji su heterogena skupina. Najbrojniji su Hrvati u Subotici i okolici, a zatim slijede Sombor i okolica, Podunavlje i Srijem. Ali Hrvata ima i u Banatu, Beogradu, južnoj Srbiji. Koliko su te mikrozajednice sačuvale svoj nacionalni dentitet i kako ih povezati s ostalim dijelovima hrvatske zajednice u Vojvodini?

Danas su te zajednice u procesu postupnog nestajanja. Riječ je, konkretno u Banatu, o demografski starim populacijama koje nemaju osnovu za biološku reprodukciju, a time i kulturnu. Nekadašnji kajkavski govori u Boki, Radojevu i Neuzini su gotovo u potpunosti nestali, ostaci štokavskih ikavskih govora u naseljima pančevačke okolice poput Starčeva i Opova također su nestali. U odnosu na Bačku i Srijem Hrvati u Banatu su neznatna manjina koja je društveno neorganizirana, ako izuzmemo osnivanje Kulturnog društva A.G. Matoš i ogranka DSHV u Zrenjaninu 2013. godine. Slična situacija je i u Beogradu i drugim dijelovima Srbije. Istina, u Beogradu postoji Zajednica Hrvata Beograda Tin Ujević, ali može se reći da Hrvati u Srbiji izvan Crkve nemaju svojih organizacija koje bi ih okupljale. U takvim okolnostima čuvanje nacionalnog identiteta iznimno je teško i najvažnija je uloga obitelji koja barem kroz obiteljske naracije može djelovati na njegovom očuvanju. Na povezivanju se mora raditi kroz osnivanje kulturnih udruga u onim sredinama gdje za to još uvijek postoje minimalni preduvjeti, te njihovo naslanjanje na Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i druge institucije i udruge Hrvata u Vojvodini i Srbiji. Pozitivni primjeri postoje, istina preko pojedinaca, suradnje s Hrvatima u Starčevu kod Pančeva, potomcima turopoljskih plemića u Banatu i u novije vrijeme s hrvatskim organizacija u Zrenjaninu. 

HR: Povijesno gledano Hrvati su na ovim prostorima prisutni stoljećima. Mogu li se izdvojiti neka razdoblja koja su bili najteža, najtraumatičnija za pripadnike hrvatske zajednice?

Kada biste pitali različite generacije i iz različitih dijelova Vojvodine vjerojatno biste dobili različite odgovore. Osobe koje su preživjele Drugi svjetski rat i događanja u poraću mogle bi reći da je upravo to razdoblje koje je bilo najtraumatičnije za njih. Međutim, većini suvremenika sigurno su događanja iz 1990-ih ostavila trajni biljeg, bilo na pojedinačne sudbine ili zajednicu u cjelini. Iako su prošla više od dva desetljeća, posljedice su još vidljive, napose kada je riječ o mikrozajednicama u Srijemu, ali i drugdje u Vojvodini. Tomu nije pomogla ni oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju čime su ostali uskraćeni za pravdu oni koji su bili izravno pogođeni djelovanjima raznih paraformacija, ali i cijela hrvatska manjinska zajednica u Srbiji koja je bila predmetom huškačkih poziva na protjerivanje i negativnih politika. 

HR: Može li se reći da je jedan od trenutačnih izazova za hrvatsku zajednicu u Vojvodini/Srbiji i takozvano bunjevačko pitanje i kako bi se prema tom pitanju trebali odnositi predstavnici hrvatske zajednice u Srbiji i država Hrvatska?

Sasvim sigurno. Uz demografske probleme koji muče i većinu drugih manjinskih zajednica tzv. bunjevačko pitanje dodatni je uteg za hrvatsku manjinsku zajednicu, tako i za službene odnose Hrvatske i Srbije. Hrvatska zajednica u Srbiji po tom pitanju treba nastojati u postojećim aktivnostima koje će dugoročno osnažiti njezine kulturne, znanstvene i političke resurse. Pod kulturnim i znanstvenim aktivnostima tu se izdvajaju projekt Leksikona podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca, nakladnička aktivnost ZKVH-a, Hrvatske riječi, zatim povezivanje sa znanstvenim i kulturnim institucijama u matičnoj domovini i drugim zemljama. Na snaženje političkih resursa mislim, među ostalim, i na nedavni uspjeh i ulazak hrvatskog predstavnika u srbijanski parlament. Taj uspjeh predstavlja, među ostalim, i jedno »osvajanje« medijskog prostora koje će omogućiti na mjerodavnom mjestu artikuliranje interesa hrvatske zajednice i njihovih prava. Hrvatska se po tom pitanju ima odnositi onako kako joj nalaže Ustav i Zakon o odnosima Hrvatske s Hrvatima izvan Hrvatske. Skrb za Hrvate izvan Hrvatske sastavni je dio unutarnje i vanjske politike Hrvatske, pa tako i tzv. bunjevačko pitanje. Naime, kroz provedbu međudržavnih ugovora o međusobnoj zaštiti manjina iz 2004. potpisnice su se obvezale da će pripadnicima manjina osigurati pravo na izražavanje, očuvanje i razvijanje njihova nacionalnoga, kulturnog, jezičnog i vjerskog identiteta kao i pravo na održavanje i razvijanje manjinskoga školstva, odnosno obrazovanja, medija i ostvarivanje posebnih interesa pripadnika manjina. Hrvatska na tom tragu mora inzistirati na poštivanju postojećih međudržavnih sporazuma.

HR: Prisustvovali ste u Somboru predstavljanju knjige Garavi salaši Katarine Firanj. Knjiga je to koja jednim običnim jezikom, ikavicom somborskih Hrvata Bunjevaca iz pera jedne obične žene sa salaša opisuje nekdašnji svakidašnji život somborskih salašara. Za nekoliko dana u Somboru će biti predstavljen i Rječnik monoštorskog govora Marije Šeremešić. Koliko su takvi zapisi važni i ima li ih dovoljno?

Navedeni napori pojedinaca su iznimni i znatno obogaćuju kulturnu produkciju hrvatske zajednice. Oni trebaju biti dio sustavne kulturne politike, a ima li ih dovoljno, rekao bih da prostora za takav vid istraživanja zavičajne kulture, povijesti i svakidašnjice ima i za njima postoji potreba. Takvim aktivnostima svjedoči se vlastito trajanje i memorira kulturna baština za buduće generacije. 

HR: Po Vašem sudu koliko je do sada urađeno na zaštiti i očuvanju kulturne baštine Hrvata u Vojvodini? Koliko je značajno da se uradi registar kulturne baštine Hrvata u Vojvodini i tko bi sve trebao biti uključen u njegovu izradu?

Značajni istupi su napravljeni pokretanjem spomenutog Leksikona podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca u kojem je zabilježen znatan dio kulturne baštine. Dodatni koraci su napravljeni u sklopu aktivnosti ZKVH-a, koji kao jedina profesionalna ustanova u području kulture Hrvata u Vojvodini treba koordinirati izradom registra kulturne baštine. Zašto je takav registar uopće potreban? Treba imati na umu heterogenost hrvatske zajednice u Vojvodini i da postoje određene kulturne specifičnosti. Tek kada postanemo svjesni onoga što baštinimo, kada se to kulturno naslijeđe stavi u funkciju ono postaje sredstvo vlastite afirmacije u multietničkoj sredini u kojoj se živi. Osim ZKVH-a, zbog ograničenja u vlastitim resursima, u izradu registra se trebaju uključiti i druge hrvatske institucije poput Hrvatskog akademskog društva, zatim mreža postojećih vanjskih suradnika (znanstvenici i stručnjaci zaposleni na fakultetima, znanstvenim i drugim institucijama) i lokalni poznavatelji prilika u raznim mjestima koji mogu imati ulogu lokalnih kordinatora pri prikupljanju materijala. 

HR: Podrijetlom ste iz Stanišića, a u Zagreb ste otišli na studij i ostali. Vaša veza s Bačkom je ostala ne samo zbog toga što Vam tu živi dio obitelji već i zbog toga što se u svojim znanstvenim radovima bavite Hrvatima s ovog područja, što dajete svoj prinos radu hrvatskih institucija u Srbiji. Koliko je poticaj za Hrvate u Vojvodini što imaju pomoć i potporu od svojih mladih, obrazovanih ljudi, koji iako se nisu vratili, daju svoj prinos kroz znanost ili na neki drugi način?

Vjerujem da, iako ne participiram izravno u životu zajednice, kroz dio svojih aktivnosti mogu dati skromne doprinose. Koliki je to poticaj za moje suzavičajnike bilo bi bolje pitati nekoga od njih. Ono što vjerujem je da zajednici koja je često izložena nacionalnoj netrpeljivosti, pa i negiranju bilo kog oblika empatije i suradnje mnogo znači. Ono što sigurno boli je osjećaj da ste napušteni i prepušteni sami sebi u vlastitoj borbi za opstojnost što se često znalo događati hrvatskoj zajednici. To je također jedan od razloga zbog kojih ću uvijek nastojati izdvojiti vrijeme i trud za ljude svoga zavičaja.