Arhiv tekstova

Ne prilagođava se dijete školi, već se škola i društvo prilagođavaju potrebama djeteta i pomažu mu da što bolje funkcionira – tako bi se ukratko mogla definirati inkluzija u obrazovnom sustavu. Po definiciji UNESCO-a, inkluzivno obrazovanje se odnosi na mogućnost škole da osigura kvalitetnu naobrazbu svoj djeci, bez obzira na njihove različitosti. Inkluzija se definira kao proces prepoznavanja i odgovaranja na različite potrebe djece kroz povećavanje sudjelovanja u učenju, kulturnom životu i životu zajednice, kao i kroz smanjivanje isključivanja iz obrazovnog sustava. Prava svakog djeteta moraju biti uvažena i poštovana, a na državama je da osigura jednake uvjete za svu djecu da se obrazuju. U Srbiji se o inkluziji počelo govoriti početkom 2000-tih, a u obrazovni sustav je uvedena 2009. godine. U Hrvatskoj mnogo ranije, jer je još 1980. godine počeo proces integriranja djece s teškoćama u razvoju u redovite škole. 

»Unatoč tomu što su zakoni, politike i strategija Hrvatske usmjerene uključivanju djece s teškoćama i osoba s invaliditetom u društvo, promjene u praksi još se uvijek odvijaju sporo«, kazala je dr. sc. Ana Wagner Jakab s Edukacijsko-reahabilitacijskog fakulteta zagrebačkog sveučilišta na stručnom skupu u Somboru.

 

Srbija: nepostojanje pedagoškog asistenta

 

Stručni skup defektologa u Somboru na kome su sudjelovali oni koji se bave djecom u inkluzivnom obrazovanju okupio je stručnjake iz Srbije, Hrvatske i Makedonije. U njihovim izlaganjima moglo se čuti da je zajednički problem nedovoljan broj defektologa i drugih stručnjaka za rad s djecom u inkluziji.Kako je rečeno, inkluzivno obrazovanje postao je široko rasprostranjen pokret i ideologija prema kojoj se svaka osoba posmatra  zasebno i neovisno. Posebno se pozornost stavlja na djecu koja su isključena i marginalizirana. Škola se obvezuje da omogući da učenici sa smetnjama u razvoju, ali i ostali učenici uče i razvijaju se sukladno svojim sposobnostima. Takva škola zapravo je škola za sve ili škola po mjeri. To je teorija, ali praksa je nešto drugo. U Srbiji je zakonska obveza da se sva djeca upisuju u redovite škole, što znači da svaka škola može primiti dijete s bilo kakvim teškoćama i smetnjama u učenju i razvoju. Jedno od najvažnijih zahtjeva inkluzivnog obrazovanja jest da ukoliko postoji i jedno dijete u razredu s teškoćama to utječe na oblikovanje nastave za cijelo odjeljenje. 

»Na temelju do sada provedenih istraživanja, a jedno od njih radio je i pokrajinski ombudsman može se istaknuti nekoliko problema koji se odnose na inkluzivno obrazovanje. Nedovoljna stručnost i obučenost nastavnika, nemotiviranost i predrasude, nedostatak potpore stručnjaka kako bi se inkluzivna nastava što bolje realizirala i nepostojanje pedagoškog asistenta. Sa sigurnošću se može reći da je nastavnik jedan od najbitnijih, ako ne i najbitniji faktor u uspješnom provođenju inkluzije, ali on trenutačno nema nikakvu potporu, jer su stručni suradnici u školama pripremljeni za rad s tipičnom populacijom djece«, ocjene su iznesene u izlaganju Srboljuba Đorđevića, Dragana Rapaića, Gordane Odović, Snežane Ilić, Radomira Arsića i Lucije Dorđević. 

»Stiče se dojam da se ni danas nisu stekli optimalni uvjeti za  potpunu implementaciju inkluzivnog obrazovanja. Uz transparentno podupiranje tolerancije i jednakih prava za sve i mnoge pozitivne zakone, djeca sa smetnjama u razvoju  i dalje su marginalizirana grupa u društvu. Po nekim procjenama, u Srbiji živi oko 12.000 djece sa smetnjama u razvoju i njima je potrebna pomoć«, kažu Sanja Dimovski i  Aleksandra Grbović s Fakuleta za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju beogradskog sveučilišta.

 

Hrvatska: edukacijski programi za učitelje

 

U Hrvatskoj je oko 13 000 registrirane djece i adolescenata s teškoćama u razvoju. U redovne škole ide oko 10.000 djece, a oko 3.000 smješteno je u posebne ustanove. Oko  40 posto ove djece u redovnim školama pohađaju djelomične programe, dok ih je 60 posto u cijelosti integrirano. 

»Dosadašnja istraživanja inkluzije u Hrvatskoj uglavnom su vezana za ispitivanje stavova učitelja prema inkluziji. Učitelji uglavnom imaju negativan stav prema inkluziji, jer su nedovoljno spremni za njezinu provedbu. To je i razumljivo, jer im nedostaje formalnog obrazovanja za rad s djecom s teškoćama u razvoju, te su procjene da škole nisu spremne provoditi filozofiju inkluzije. Da bi se situacija popravila, organizirani su edukacijski programi za učitelje, nakon čega je došlo do povećanja pozitivnih stavova prema inkluziji. U hrvatskom kontekstu učiteljima je izuzetno važna potpora stručnih suradnika, jer nemaju dovoljno ni znanja ni iskustva za rad s djecom s teškoćama. Može se ipak reći da nakon tri desetljeća  iskustva u implementiranju inkluzije u obrazovanju u hrvatske škole još uvijek se istražuje koji su sve to čimbenici koji mogu pridonijeti boljoj provedbi ovog procesa«, kaže dr. sc. Ana Wagner Jakab. 

Da treba još raditi na inkluziji smatra i Nevenka Mravlinčić iz Osnovne škole Kralja Tomislava iz Zagreba. 

»Najznačajnije što možemo reći je da je potreban dodatni angažman svih sudionika u inkluzivnom odgoju  prilikom uključivanja djece s teškoćama u redovne institucije. Nije dovoljno napraviti zakonski okvir, već treba stvoriti podržavajuće razvojno okruženje, a u tome ne uspijevaju baš svi. Brojni školski programi nisu dovoljno individualizirani i očekuje se da se učenik prilagodi programu, umjesto da se programi prilagode učeniku. Djeca se opterećuju zahtjevima koje ne mogu ispuniti i okruženjem koje ih preopterećuje«, kaže Mravlinčić.

 

Riječki primjer

 

 

Kako inkluzivno obrazovanje izgleda u praksi pokazano je na primjeru grada Rijeke. Prema podacima Ureda državne uprave Primorsko-goranske županije u posljednjih pet godina na području grada Rijeke uočljivo je povećanje broja djece s teškoćama u razvoju  integriranih u redovne škole. Prije pet godina bilo ih je 438, a sada ih je više od 500. Ali  Kristina Kalinić i Sanja Majkić iz riječkog Centra za odgoj i obrazovanje skreću pozornost da unatoč povećanju broja učenika njih 206 nije imalo osiguranu pomoć  edukacijsko-rehabilitacijskih stručnjaka, a broj logopeda i socijalnih pedagoga u školama u Rijeci posljednjih pet godina nije povećavan, što uvelike umanjuje pružanje stručne potpore kako učiteljima tako i učenicima. Slična situacija je i u ostalim gradovima Hrvatske. 

»Da bi se situacija donekle popravila Grad Rijeka je iz svog proračuna financirao pilot projekt Mobilni timovi – potpora integraciji učenika s teškoćama u razvoju. Kroz ovaj projekt šest učenika imalo je pomoćnika u nastavi, radilo se s nastavnicima i roditeljima, a rezultat je bolje savlađivanje gradiva i uspješna socijalizacija. Iz gradskog proračuna i sredstava  Europskog socijalnog fonda prošle godine financirana su 44 pomoćnika u nastavi, a ove godine ih je 56. Broj pomoćnika raste, ali nažalost više nisu osigurana sredstva za pomoć edukacijsko-rehabilitacijskih stručnjaka, a bez toga nema kvalitetne inkluzije. Pojam i vizija inkluzije su sami po sebi vrlo dobra i potrebna ideja s ciljem boljeg suživota  i odnosa djece s poteškoćama u razvoju i djece bez poteškoća. No nažalost, danas je to još uvijek manjkava, površno shvaćena ideja koju bi trebalo dobro razraditi da bi bila ono što treba biti – inkluzija u pravom smislu riječi. Poštujući filozofiju inkluzije koja nastoji uključiti učenike u redovne škole, ne treba zanemariti  činjenicu kako nekim učenicima s teškoćama u razvoju  ipak treba neko drugo okruženje kako bi bili sretniji i uspješniji«, zaključuju Kalinić i Majkić. 

Zaljučak bi mogao biti da i Srbija i Hrvatska imaju slične poteškoće glede efikasne provedbe inkluzije u obrazovni sustav. Očito je da je korak od teorije do prakse prilično dug.