Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Is­ku­še­nja tek do­la­ze

Štogod od toga se desilo, ono će biti manje važno (ne i nevažno, svakako) od dileme što Srbiji – nakon ubojstva Đinđića, razdob-lja emocija, ali i prilično spektakularnog policijskog otvaranja zločinačkog-kriminalnog dosijea Miloševićeve vlastodržačke oligarhije, i, logično, popunjavanja zatvora »uglednim« imenima iz svijeta politike, države, tajnih službi, podzemlja, biznisa, čak i estrade – tek predstoji. Koliko će sve što se ispodešavalo od tog kobnog 12. ožujka biti »podsticajno« da se Srbija, njen državni, politički, ideološko-nacionalni, dakle, sveukupni milje, počne korijenito mijenjati?
Optimisti bi kazali kako je za četrdesetak dana učinjeno toliko da povratka na staro – sve i kad bi netko u vlasti i van nje htio – ne može biti. Pesimisti, pak, poručuju da se otkrivanjem Đinđićevih ubojica, raskrinkavanjem surčinsko-zemunskog mafijaškog klana i njegove mreže u državnim institucijama, tek zagrebalo po površini. Sumnjaju da vlast – usprkos svemu – ima političke volje, a pogotovo energije, da nakon prve otvori i sljedeće stranice srbijanske drame. Oni koji, opet, sebe smatraju realistima, procjenjuju da pravi ispit zrelosti za vladajuću garnituru tek predstoji i da samo od nje zavisi hoće li kapital, stečen na emocijama zbog Đinđićeve pogibije i bilancama policijske Sablje (u izvanrednim, kontroliranim okolnostima), biti uvećan ili  prokockan u redovnom, »mirnodopskom« ambijentu. 
Nema sumnje, vlada je sada na velikom iskušenju. Mora pokazati koliko je sposobna da ostane na okupu bez svog dojučerašnjeg, nesporno, vodećeg lidera i kohenizone osobe, Đinđića. Svima je jasno - Zoran Živković nije Đinđićev kalibar, i da će njemu samom biti potrebno da uloži mnogo više napora i vještine nego njegovom prethodniku da homogenizira ekipu koju čine lideri tako raznorodnih stranačkih i ideoloških usmjerenja, ali i osobnih ambicija. Već je izvanredno stanje pokazalo da je lakše kontrolirati i disciplinirati običan svijet, političke partije van vlasti, sindikate, medije, nevladin sektor, nego održavati harmoniju unutar vlade i koalicije DOS. Ispostavilo se da su najnediscipliniraniji u poštivanju pravila izvanrednog stanja bili upravo najistaknutiji članovi vlade. I da je među njima bilo toliko nesmotrenosti, utrkivanja tko će prije i bolje odigrati ulogu policijskih portparola, pokupiti koji poen za svoju stranku, a i međusobnih sukoba, da se povremeno nametao dojam kako je stvaranje konfuzije malte ne osnovni cilj državne administracije. Polemika dvojice potpredsjednika, Čedomira Jovanovića i Nebojše Čovića, bila je i ostala indikator ne baš zanemarljivih podjela, koje se protežu od različitih koncepcija borbe protiv kriminala, (ne)odgovornosti vlade i njenih ministara za lošu premijerovu sigurnost i doskorašnji neshvatljivo tolerantan odnos prema podzemlju, do toga – tko se s kim viđao, pio viski, brčkao u privatnim bazenima, uveličavao mafijaške »prigodne svečanosti«. 
Vlada je obećala da će nastaviti s ofenzivom protiv kriminala, čak je neke zakonske elemente izvanrednog stanja pretočila u redovne. Uvjeravala je javnost da će – čim se izvanredno stanje okonča – staviti na tapetu (u parlamentu) i vlastitu odgovornost. I sve bi to bilo lijepo i krasno, čak bi joj moglo donijeti još koji politički poen, da nema jedne, naizgled, marginalne, a, u stvari, suštinske kvake: svako pokretanje moralne, političke ili – ne daj bože – krivične odgovornosti bilo kog člana kabineta, posebno njenog političko-liderskog dijela, neminovno vodi – gubljenju ionako tanke parlamentarne većine i, prema tome, padu vlade. Još prije nešto više od dvije godine Đinđić je odredio potpredsjednike i ministre isključivo po principu konsenzusa, pa bi eventualne personalne izmjene bile moguće samo ako bi na tako nešto pristao »optuženi« lider ili njegova stranka. Pa se zato dešavalo da ministar ili potpredsjednik vlade javno kritiziraju, čak polemiziraju sa premijerom, a da ovaj naprosto ćuti, jer su mu ruke vezane konsenzusom glomazne koalicije 17 stranaka. Kao što se i sada događa da jedni drugima, čak i u izvanrednom stanju, »vade oči«, ili bar »testiraju živce«, a da se novi premijer jednostavno ne oglašava. Ili, recimo, da se ministar poljoprivrede izvlači iz jedne tragične prometne nesreće - koju je, po nalazima policije, izazvao njegov vozač i to u njegovoj, ministrovoj, nazočnosti – kao da se ništa strašno nije desilo. Pa ni vladi, ni njenom premijeru ne pada na pamet pokrenuti bar moralnu odgovornost svog ministra zbog bahatosti koja je odnijela jedan mladi život. 
I sada takva vlada – koja, istini za volju, ima sve poluge vlasti u rukama, a, ujedno, ne manifestira preveliku želju da i samu sebe propita – planira krenuti u nove krupne poduhvate. Kao što je, na primjer, širenje policijske akcije Sablja na tzv. sistemsku mafiju, dakle, financijsku, naftnu, strujnu, duhansku ili onu koja je trgovala oružjem ili, preko nekih »transparentnih« privatizacijskih tendera, prala – prljavi novac. 
  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay