Arhiv tekstova

Na inicijativu Mađarskog nacionalnog vijeća (MNV) Skupština grada je uz suglasnost Subotičke biskupije 2014. godine prihvatila prijedlog da se spomenik Svetom Trojstvu vrati na prvobitno mjesto: u park ispred Gradske kuće. Troškove restauracije i postavljanja po odluci pokrivao je Grad i jedna fondacija iz Mađarske. Za troškove restauracije kipova MNV je raspisao tender (po nekima »skrojen po mjeri«) na kojem su radovi dodijeljeni Karolini Biacsi, mladoj kiparici-restauratorki. U nedjelju, 22. svibnja, u 11 sati uz blagdansku misu (po)novopostavljena kompozicija, koja slovi kao najstariji javni spomenik kulture, je blagoslovljena. Želja nam je čitatelje malo podrobnije upoznati s vrlo interesantnom sudbinom ovog prije svega vjerskog, ali i opće kulturnog spomenika i ukazati na to da, unatoč tvrdnji stručnjaka, Sveto Trojstvo nije najstariji javni spomenik. 

 

Spomenik Svetom Trojstvu

 

U svim slobodnim kraljevskim gradovima u Vojvodini postojali su spomenici Svetog Trojstva, sličnog baroknog koncepta koji su bili podignuti na glavnim trgovima, a to su tada bile tržnice. Subotički je svojevremeno bio najmonumentalniji, koji je o svom trošku podigao vitez Mate Bajšai Vojnić (vitéz Bajsai Vojnits Máté) i blagoslovljen je 20. kolovoza 1815. godine. Na njemu je postavljen i oltar, koji je bio jedan od četiri oltara kod kojeg je svečana povorka na Tijelovo (ove godine 26. svibnja), zastala i prisustvovala svečanoj misi. Prvobitni spomenik se vidi na jednom crtežu trga na tržnici iz 1838. godine. Spomenik je prilično izdignut od zemlje i oltaru se prilazi monumentalnim baroknim stepenicama, ovalnog oblika i s ogradnim zidom (ja sam izbrojao 12-14 stepenika, što znači više od 2,20  m visine). Tržnični trg je u to vrijeme ležao na prostoru obale jedne bujične rječice, koju su ljudi nazivali Vok i ona je ljeti prilikom ljetnih provala oblaka stvarala velike probleme stanovnicima. Grad je donio odluku da se trg naspe, a radovi su izvršeni 1879. godine. Nasipanjem je cijelo svečano barokno stubište došlo pod zemlju, i bio je vidljiv samo sam spomenik. Gradsko vijeće je tada htjelo cijeli spomenik premjestiti, »ali od nekih gospođa i naroda koji su izrazili veliko negodovanje, odustali su, i 1887. godine ponovno su je ofarbali« piše Iványi. Po svemu sudeći, u to doba javno mnijenje je više utjecalo na vijećnike nego danas (npr. u slučaju Narodnog kazališta), a drugo: saznajemo da je spomenik, koji je izrađen od erozivnog kamena pješčara (najjeftiniji kamen) bio ofarban. Kada je 1912. prvi put obnovljen spomenik, skulpturalni dijelovi nisu nanovo obojeni, jer su to tadašnji građani smatrali neprimjerenim. Po mom sudu, time su pridonijeli da skulpture brže propadaju, jer su uklonili farbu koja je štitila kamen-pješčar. Spomenik je premješten 1964. godine u park pored katedrale Sv. Terezije »nalazi se sada na prikladnom mjestu u sebi primjerenom okruženju« piše Bela Duranci 2001. godine. Spomenik je tada »restauriran« (kipovi su izliveni u betonu). Mlada restauratorica je pak danas praktično ponovno izvajala te figure. 

 

Spomenik svetom Ivanu Nepomuku

 

Spomenik sv. Ivanu Nepomuku danas stoji u jednoj niši, koja se nalazi između dvije zgrade, čiji su vlasnici bili Radići. Valjda iz ovog razloga Duranci smatra da on nije javni spomenik (nije u prostoru), nego samo sakralna skulptura. Čini mi se da Tibor Gajdos, poslije njega i Bela Duranci, koji ga citira, nisu pažljivo čitali monografiju Istvána Iványija (II. tom str. 317). »Kip Sv. Ivana Nepomuka podigao je Lajos Vermes 1810. na obali Voka ili potoka koji je tada proticao kroz pijačni trg, pokraj kuće gradskog istražnog suca Мatije Маrkovića (Mátyása Markovicsa). Kasnije je postao vlasništvo Radića (Rádicsa) i spomenik je postao deo ugaone kuće u jednoj niši. Kada je pijaca nasipana došla je na razinu trotoara, i postao je neugledan. Godine 1888. staru Radićevu kuću su porušili i vlasnik kuće vraća je na prvobitno mjesto, u nišu usječenu u zid između dve Radićeve kuće za potrebe jedne manje kitnjastije skulpture«. Na karti centra grada iz 1779. koja je prilog Iványijevoj monografiji, označen je Markovićev plac na čijem obodu teče tada već regulirana rječica. Mada nije ucrtan, iznad nje je morao postojati most, koji se nalazio ispred označene kuće. Pošto je sv. Ivan Nepomuk čuvar mostova, ispovjedne tajne i zaštitnik od poplave, logično je da je njegov prvobitni kip stajao na jednom višem postamentu, znači u prostoru, uz rječicu i pokraj mosta. Najvjerojatnije je Radić kupljenu kuću srušio i izgradio veću, pa je tako kip s postamentom, ugrađen u zid te kuće. Prilikom nasipanja tržničnog trga, na sadašnjem kraju Radijalnog puta, rječica je uvedena u kanalizaciju, koja se završavala u današnjoj Prvomajskoj ulici (iza Pošte) a kip je postavljen između dvije zgrade zadužbine Radić na primjerenu visinu.