Arhiv tekstova

Vrlo je teško u vrijeme kada se po gradovima naše domicilne države uživo igra Shakespeareov Magbeth, govoriti o potrebi oživljavanja  hrvatske kazališne scene u Subotici i cijeloj Vojvodini, u krajevima gdje žive Hrvati, koji žude, nakon svih tragedija u živo viđenih posljednjih dvanaest godina, za dramom, komedijom ili mjuziklom, moguće i operetom.

Budući da je čovjek polivalentno biće, kazalište mu je i pokraj svih elektronskih i inih medija potrebno, kako bi lakše podnio tjeskobu i tlak života.

 

SAMO KULISA: Danas kazalište na hrvatskome jeziku, niti najjednostavnija kazališna scena praktično ne postoji u Subotici, s izuzetkom predstave »Ždribac zlatne grive«, koja je i najzaslužnija, uz veliki napor i neumornog pregaoca Rajka Ljubića, što uz ono Dečje pozorište/Gyermekszinhaz, sada stoji i Dječje kazalište, a na Narodnom pozorištu/Nepszinhaz, od nedavno je i natpis, kod repertoara: Narodno kazalište. Posljednja je predstava igrana 2000. godine »Vrag u  Tavankutu«, u režiji spisateljice Tanje Pavišić a u najnovije vrijeme, u dječjem kazalištu adaptacija narodne priče iz zbirke Balinta Vujkova, »Ždribac zlatne grive«, u režiji Rajka Ljubića, uz veliku pomoć osiječkih kazališnih stvaralaca. Prije toga je HKC »Bunjevačko kolo«, koji ima binu i dvoranu, sve uvjete, dakle, u režiji sada već pokojnog Josipa Baića »Bajusa«, u periodu 1994-1998. spremio i uspješno igrao komade iz narodnog  života Matije Poljakovića, »Jedna cura, sto nevolja«, »Ode Bolto na ogled« i komad iz građanskog života »Nitko i ništa«, te adaptaciju priče  pokojnog Josipa Klarskog »Ilija Troskot i njegova dica«. 

Ovo sve je imalo značajnoga uspjeha ovdje i u Hrvatskoj, na godišnjim smotrama amatera u Hercegovcu i u mjestima  Slavonije. I to bi bilo sve u periodu od 1987. do 2002. godine: premalo u svakom pogledu za petnaest godina! Na žalost, nije puno bolje bilo niti u periodu 1956-1987, s rijetkim izuzecima, kada je nakon dobijene NIN-ove nagrade za književnost 1984. dramatiziran komad po romanu Petka Vojnića Purčara »Odlazak Pauline Plavšić«, zatim nekoliko lakih komada  Ivice Jakočevića i Pavla Bačića , primjerice »Albin bircuz« koju sada igra HKUD »Vladimir Nazor« iz Sombora,  jer je najznačajniji hrvatski pisac za kazalište Matija Poljaković bio pod embargom. Dok je bio ravnateljem Narodnog pozorišta/Nepszinhaz, pok. Josip Buljovčić, upriličio je više gostovanja zagrebačkih kazališnih djelatnika 70-ih godina, bilo je više gostovanja iz Hrvatske, ali je to sve zamelo »hrvatsko proljeće«. »Zlatno doba« hrvatskog kazališta u Subotici 1945-1956 ostalo je davno iza nas. Isprva kazalište se i zvalo Hrvatsko narodno kazalište-Subotica, a prvu predstavu je imalo 28. listopada 1945. komad Mirka Bogovića »Matija Gubec«, redatelja Branka Špoljara, a te sezone je igrano sto predstava. 

Ubrzo su stigli komadi Matije Poljakovića, prvo legendarna »Ča Bonina razgala«, igrana više od stotinu puta, potom »Vašange«, »Kao Suncokreti«, »Nitko i ništa«, »Kuća mira«, »Buckanje sa smutipukom« i drugi, a na koncu vrhunac, »Par žutih cipela«, koji je igran i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Pored toga igrani su i »Šokica« Ilije Okruglića-Srijemca, »Mala Floramye« Ive Tijardovića, »Mande« Marina Držića, i ini komadi hrvatskih pisaca. Sada, 2003. godine, na početku novoga milenija, svi znamo da je zgrada kazališta, još uvijek pod nazivom Narodno pozorište/Nepszinhaz, samo kulisa, i da srpska drama, igra komade s nekoliko glumaca u tzv. Maloj sali, gdje uvijek prijeti urušavanje tavanice. 

 

OČEKIVANJA OD HRVATSKE: Mađarska drama i »Kosztolanyi Dezso«, igraju u »Nepkor-u«, a niti oni se, skupa, ne mogu pohvaliti ozbiljnijim predstavama koje bi imale odjeka dalje od Subotice i okolice, sve do, tako reći, jučerašnjih uspjeha na festivalu profesionalnih kazališta Vojvodine u Kikindi (tri prve nagrade). Ključeve Sokolskog doma (kina »Jadran«), općina Subotica je tek jesenas iznudila od osobe kojoj će, svakako, povijest, ako već nitko drugi, suditi. Ako ni zbog čeg drugoga, ono stoga što je doslovce upropastio nekoliko kazališnih skupina od Vardara pa do Triglava! Hrvatska drama ili scena NE POSTOJI, unatoč dvorane i bine Hrvatskog kulturnog centra. Ne postoji, stoga što nemamo redatelja, niti profesionalnih glumaca, koji bi pomogli našoj grupi amatera da svladaju neki zahtjevniji komad. Hrvatska nacionalna zajednica kao manjina u Srbiji i Crnoj Gori, apelira na matičnu zemlju, Republiku Hrvatsku, da u ovom pravcu pruži logističku podršku, doslovce, utjecajem na mlađe redatelje s Akademije i par mlađih glumaca, da započnu svoju karijeru u Subotici, eventualno i u Somboru i da to matična država financira, njihove plaće, kao konkretnu pomoć koja će oživjeti kazališni život među Hrvatima u Vojvodini i Crnoj Gori. Da li će to biti putem Matice iseljenika Hrvatske, nekog novoformiranog Vladinog tijela, ili putem uprave za Hrvate u susjednim zemljama koji se ovih dana formira pri MVP Hrvatske, u suštini je svejedno.

To bi bila konkretna pomoć kulturnoj autonomiji  Hrvata u  Vojvodini i Crnoj Gori, jer za to nemamo kvalificirane ljude, redatelje i glumce, početnike, koji vjerojatno u Zagrebu ne bi odmah nakon Akademje našli angažman, a ovdje bi stjekli sigurnost i utjecali odlučujuće na naše amatere te zajedničkim snagama revitalizirali hrvatsku kazališnu scenu. Unatoč svim eksperimentima u halama, tvornicama, kamenolomima, majdanima pijeska i na trgovima, kazalište se uvijek vraća u Dionizijev misterij, dvoranu u mraku, koja napeto sluša ljudsku oplemijenjenu riječ, a gledaci izlaze i sami oplemijenjeni, a ne kao svjetina. 

 

Autor je odvjetnik, spisatelj i član DHK