Arhiv tekstova

Jesu li »simpatizeri ustaške Hrvatske« – kako je direktor Večernjih novosti Ratko Dmitrović nazvao članove Nezavisnog udruženja novinara Srbije – i sami ustaše pitanje je oko se kojeg se može raspravljati. Naime, biti simpatizer nekoga ili nečega (pa i Dmitrovića) upućuje na, ako ne istovjetnost a ono svakako na bliskost određenoj ideji, organizaciji, osobi, pojavi... A,  opet, biti simpatizer ne mora nužno biti i znak jednakosti između simpatizera i simpatiziranog. Primjerice, netko može simpatizirati određenog političara, a da pritom ne bude prevejan nego jednostavno naivan; netko pak Crkvu a da pritom krši sve Božje zapovijedi.

Pravo je pitanje, međutim, u tvrdnji o »simpatizerima ustaške Hrvatske« kako je Dmitrović detektirao baš članove NUNS-a? Za njega samog to očito nije problem: dovoljno je da netko, primjerice novinarka Vremena Jovana Gligorijević, piše za neki medij u Hrvatskoj, poput Foruma.tm, pa da ju (ga) Dmitrović proglasi kroatofil(k)om. Ne treba, naravno, objašnjavati da je tečaj kroatofilstva na nacionalnom ljubavnom tržištu Srbije za sve dmitroviće daleko ispod vrijednosti jednog, recimo, rusofilstva kao što je bespredmetno raspravljati o tome je li uopće normalno ne voljeti ogroman broj ljudi samo zato što su pripadnici određene nacije. To je, ipak, tema za psihologe, psihijatre i psihoterapeute. A ponekad, bogami, i za policiju i sudstvo.

I upravo u tom nepogrešivom njuhu da otkrije tko su »kroatofili«, znači »simpatizeri ustaške Hrvatske«, krije se prava narav Dmitrovića koju onda, preko twittera ili Večernjih novosti svejedno, nesebično dijeli s javnošću, ostavljajući pritom pitanja profesionalne etike i kućnoga odgoja tamo gdje ih najvjerojatnije i inače drži.

Ako Dmitroviću i dopustimo pravo da objelodanjuje spoznaje o »simpatizerima ustaške Hrvatske« do kojih je došao samo njemu poznatim metodama, pa čak i da se javno sablažnjava nad činjenicom da u Srbiji mogu postojati (i) kroatofili, dopustimo i sebi (za) pravo postaviti nekoliko pitanja. Prvo, uz dužno uvažavanje Dmitrovićevih argumenata, glasi: je li on u pravu, točnije – govori li istinu? Druga dva su upućena čitateljima i glase: misle li da Dmitrović – iako se o tome preko twittera nije izjašnjavao – ima nekih spoznaja o tome da su novinari koji rade u medijima na hrvatskom u Srbiji već samom tom činjenicom (pred)određeni da budu »simpatizeri ustaške Hrvatske«, naravno zajedno sa svima koji ih gledaju, slušaju i čitaju; odnosno: ako netko (sud, primjerice) utvrdi da mu dijagnoza o »simpatizerima ustaške Hrvatske« nije točna, znači li to da je Dmitrović samo obična hulja, čije su laži motivirane nesuspregnutim strastima netrpeljivosti prema »kroatofilima«? Ili Filipu Davidu. Svejedno. 

 

P. S.

Uredništvo bi, osim čitateljima, bilo veoma zahvalno kada bi mu se mišljenjima ili odgovorima na posljednja pitanja obratili i ministar kulture i informiranja, javni tužitelj, kao i predstavnici ostalih institucija koje su nadležne baviti se pitanjima utvrđivanja govora mržnje u javnosti.