Arhiv tekstova

U poslijeratnom razdoblju kada su iz Vojvodine protjerani Njemci, a imućnijim seljacima oduzeta zemlja stvarani su veliki poljoprivredni kombinati koji su trebali biti okosnica gospodarskog razvoja. Dobivali su na tisuće hektara podržavljene zemlje, koju je, s tada još uvijek oskudnom mehanizacijom, trebalo obrađivati. Svaki par radničkih ruku spreman za rad na njivi, u staji ili oborima bio je dobrodošao, pa su zarad rada u kombinatima u Bačku stizali i ljudi iz drugih krajeva. Smještaj su dobivali ili na kaštelima i biroškim kućama ili su građene namjenska naselja za njih. Ta mala naselja zvala su se uprave, a u Somboru  je svaka uprava  imala svoj redni broj. Prva, druga, pa tako redom, do devete uprave. Vremenom su oni vrjedniji i snalažljivili napuštali taj smještaj na upravama i kupovali ili gradili kuće u najbližim selima, ali mnogi su i ostali. Živjeli su tu kao da su kuće njihove, krpali ih, obnavljali, podizali djecu. I plaćali troškove struje i stanovanja kombinatima koji su bili vlasnici tih uprava. I tako godinama. Što godinama? Desetljećima. Sve dok se nije dogodila privatizacija. A onda su preko noći vlasnici tih naselja postali oni koji su kupili nekada društvene kombinate. Najdrastičiji, ili bolje reči najbizarniji, primjer je primjer Devete uprave kod Aleksa Šantića u čijem sastavu je i čuveni Fernbahov dvorac, koji je preko noći postao privatno vlasništvo. No, neću o Fernbahovom dvorcu već o jednom drugom slučaju koji se događa ovih dana, na jednoj od takvih uprava. Opet preko noći vlasnik jedne od tih uprava i to one u Gakovu, koja pripada Graničaru, postalo je poduzeće jednog od trenutačnih moćnika. Dano mu je za dug koje to poduzeće, koje je inače u stečaju, ima prema njemu. I opet preko noći za one koji su tu godinama mirno živjeli dogodila se drastična promjena, jer su im umjesto redovitih računa za struju, očitanu s njihovih strujomjera, stigli računi s višestruko većim iznosima. Čude se oni tome i uporno tvrde da kako nikakvog duga nema, ali kome da se žale? Je li to netko i njih dao za neki dug ili samo zemlju i kuće? Tko je sada gospodar njihova života i što ih od tog gospodara još čeka?  Hoće li sutra  htjeti rušiti te kuće ne bi li dobio još koje parče zemlje? Upitnici se samo nižu, a strah ljudi raste. Još je veći, jer onaj koji je postao vlasnik onoga što su oni kao svoje  koristili desetljećima, šuti. Šuti, kao što je šutio i kada su ga prozivali kao uzurpaotora državnih njiva, kada su ga prozivali kao nekoga tko ne da seljacima da prežive s 10-20 hektara državnih oranica. Može mu se.