Arhiv tekstova

Na nedavno održanoj godišnjoj skupštini Udruge za povrat imovine za Suboticu izneseni su podaci Agencije za restituciju prema kojima je u Subotici vraćeno četiri stana, četiri objekta, 96 poslovnih prostora, oko 3 motike (2.600 četvornih metara ) neizgrađenog građevinskog zemljišta i tek oko 330  hektara poljoprivrednog zemljjišta. 

Predsjednik Udruge Milan Uzelac kaže kako to ne čini niti 10 posto od ukupne površine koja se potražuje, s obzirom na to da se procjenjuje da se u Subotici s okolinom treba vratiti oko 3.500 hektara. »Smatramo da je to jako malo«, kaže Uzelac, jer »iako su i stanovi i poslovni prostori važan segment gdje je dosta toga vraćeno, u Subotici se potražuje oko 90 posto poljoprivrednog zemljišta i tu je najviše zainteresiranih. Od prisutnih na godišnjoj skupštini, a bilo nas je preko 250, kada je Mile Antić govorio i pitao koliko ima ovdje onih kojima je vraćena imovina svega je troje diglo ruku«.

Zbog čega ovaj povrat imovine ide tako sporo kada je od oduzimanja imovine proteklo 70 godina, od početka tranzicije skoro tri desetljeća, a od donošenja Zakona o restituciji četiri godine? 

Iz Agencije za restituciju kažu da sporo ide, jer ih sputava Zakon i da bi mnogo brže išlo kad bi se promijenio. Prvi razlog je, dakle, sam Zakon koji je donesen 2012. godine i koji nije bio dobar i već kod donošenja smo dali upravo te primjedbe za koje se poslije ispostavilo da smo bili u pravu. A to je da nije predviđena supstitucija, odnosno da se, ako se ne može vratiti ono zemljište koje je oduzeto, može vratiti drugo državno zemljište. Jer država ima dovoljno zemljišta – mnoge porodice su izumrle, mnogi nisu potraživali itd. Isto tako, u međuvremenu je došlo do niza promjena na terenu tako da taj zakon koji kaže ‘e baš se mora vratiti ono što je i oduzeto’ ne može nikako funkcionirati. Predviđeno je nadalje, ako se ne može vratiti da se daju obveznice od 2018. i u narednih 12 godina da se isplaćuju svake godine, dok bi za one od preko 70 godina bio nešto kraći rok. Mi se jako pribojavamo da bi te obveznice imale malu vrijednost, jer je u Zakonu koji sada važi predviđeno 2 milijardi ukupno za ono što se ne može vratiti. A što ako to bude 10 milijardi zato što se malo može vratiti u naturi, a država nema dovoljno novca to iz proračuna financirati? Zbog toga se borimo da to bude naturalna supstitucija.

Dokle se stiglo u izmjeni Zakona? 

Prije nekoliko godina je započeta izmjena i dopuna Zakona, ne samo da bude naturalna suspstitucija već i da se sve one poteškoće i problemi, na koje je Agencija tijekom rada naišla, isprave. Baš kada su bili izbori prije dvije godine sve je bilo spremno da ide u parlament, i čak je i Vlada to usvojila, ali je onda raspušten parlament, a isto se ponovilo i ove godine. Mada, moram kazati da je to moglo proći jer je trebalo ići zajedno sa zakonom o vraćanju imovine židovskim općinama, što je prošlo, a ovo je zaustavljeno. Naša udruga je slala dopis u više ministarstava i tražili smo obrazloženje zbog čega je to skinuto s dnevnog reda, pa su nam iz Ministarstva pravde odgovorili da je baš zbog izbora i raspuštanja skupštine i da će, čim se novi parlament formira i počne raditi, pod hitno doći na dnevni red. Doduše, mi nemamo ni konačni tekst; bili smo na javnoj raspravi i čak smo i na te dopune i izmjene imali primjedbe pa se to još trebalo doraditi i na tome je još rađeno. Tražili smo i da prije nego li se ide na skupštinsku proceduru mi još jednom vidimo prijedlog – je li to ono što mi tražimo. Po nama država treba forsirati vraćanje imovine i treba se jednom pravda zadovoljiti, mada znamo da pravda nikada neće biti totalno  zadovoljena, ali da se gleda da u što većoj mjeri bude. I državi je interes da se vraća imovina, da se jača srednji stalež građanstva. Tako će se puniti i državni proračun, jer znamo da je i porez na vlasništvo povećan.

Treba li se plaćati vještačenje kako bi se ubrzao proces vraćanja?

U postojećem Zakonu je navedeno da su sve usluge besplatne za tražitelje imovine. Za sve dokumente potrebne iz općine pa i ovjere fotokopija dokumenata općina to savršeno i radi. Međutim, pojavio se problem i kod Povijesnog arhiva i u katastru, koji tvrde da je njima to jedan dodatni posao za koji oni nisu plaćeni i tu malo zapinje. Mi smo tražili sastanke i s jednima i drugima, jer upravo zbog toga što katastar nije dobro napravio identifikaciju starih i novih parcela, koja je nekada bila, a katastar to ili ne može ili neće da uradi, kako bi skinuli sa sebe odgovornost u Agenciji traže da vještak to uradi i onda su oni pokriveni. Međutim, ti vještaci su prilično skupi. Ovisno o parceli i kompliciranosti posla, ide od 1.000 do 3.000 eura tako da to, one siromašne porodice koje sad momentalno očekuju da im se vrati imovina, a nemaju novca, teško mogu isfinancirati. Poseban problem je tamo gdje je bila komasacija. Tamo su odmah kazali da će morati vještaci raditi, jer su napravljene ogromne parcele od tisuće hektara gdje je nekada bilo mnogo malih parcela i one se trebaju slagati s onom velikom. Tu će vještaci morati raditi, ali država bi trebala utjecati da ti troškovi budu manji nego što jesu. Neki su već radili vještačenje i ovdje u Subotici gdje nije bilo komasacije iako su nam prije rekli da će samo tamo gdje je bilo komasacije trebati a u ostalima ne, nego da će trebati geodet kad svima bude vraćeno.

A tko traži da se obavlja vještačenje?

Iz Agencije za restituciju vam kažu: mi smo uradili sve što možemo ali nedostaje nalaz vještaka da bismo vam mogli dati konačno rješenje. To vam kažu onda kada donesu privremeno rješenje i kada vas pozovu na raspravu.

Ima li još nekih problema oko vraćanja poljoprivrednog zemljišta? 

Prošlo je 70 godina od oduzimanja i jako mnogo promjena ima. Prvo su mnogo zemlje odmah poslije rata podijelili onima koji nisu imali zemlje. Zatim su poljoprivredni kombinati radili neku unutarnju komasaciju koja nije bila službena, ali su oni imali dio društvene, a dio državne zemlje. Jedini dobar Miloševićev zakon je bio taj što su 1992. i 1994. godine doneseni zakoni da svako poljoprivredno dobro mora razdvojiti što je njegovo (društveno), a što je ono što je oduzeto i što se zove državno. Međutim, oni su to iskomješali i proglasili društvenim ono zemljište koje je dobro, a državnim što ništa ne valja i što su ledine i nisu ni sami mogli ući u trag što su i kako radili. Porušili su objekte, kaštele itd. Zatim, što je bilo kad je rađen Y krak, kad su »otkupljivali« zemlju? To je bila ogromna površina: 50 metara puta 17 kilometara i država nije plaćala nego su dali drugu zemlju od državne koju sad neko potražuje i ne može ju dobiti. Nadalje, imamo slučaj ZZ Šupljak. Tamo je bilo oko 600 hektara državno, a 300 njihovo – društveno. A rukovodstvo Šupljaka je kroz knjige napravilo obratno: da je 300 državno, a 600 njihovo i mi smo to kao udruga stopirali 2006. i rekli smo da ćemo i kazneno goniti katastar. Godinu dana se radilo na tome da se to »raskanta« i ispostavilo se da je 300 hektara trebalo biti prodano kao društveno, ali je, u stvari, bilo državno. I tako niz primjera tijekom privatizacije... Na koncu, da se podsjetimo: kad su vraćali 90-tih godina išlo je vrlo lako, što znači da se bez naturalne supstitucije ne može riješiti vraćanje zemlje.