Arhiv tekstova

Ono čime se Međimurci, a napose Preložani – čak i oni manje imućni – pred strancima potencijalno mogu pohvaliti svakako je hrvatsko-njemačka tvrtka  Šestan – Buscsh koja se bavi proizvodnjom zaštitne opreme: kaciga, prsluka i ostale opreme za institucije koje se bave opasnim poslovima. Ističući kako su u svojoj branši među najboljima u svijetu, vlasnik Alojzije Šestan kaže da se tvrtke Šestan – Busch, osim u Prelogu, nalaze i u Italiji, Njemačkoj, Češkoj i Rusiji. Ne bez ponosa, on ističe kako ova tvrtka oko 99 posto svojih proizvoda izvozi u preko 60 zemalja na svih pet kontinenata.

 

»Namjenska« ne poznaje granice

 

»I pored toga mi opskrbljujemo Hrvatsku vojsku, policiju, tvrtke koje se bave zaštitarskim poslovima kao i tvrtke koje se bave razminiravanjem. Općenito, bar kada je o ovoj grani proizvodnje riječ, mogu reći da je gospodarska klima dobra. U našoj branši ukupno ima 49 tvrtki, a ja sam ujedno i predsjednik Hrvatske vojne industrije, odnosno Zajednice proizvođača za posebne namjene«, kaže Šestan.

On dodaje kako sve tvrtke u ovoj grani gospodarstva imaju veliku potporu države, jer roba koja se proizvodi, bez obzira na to je li riječ o domaćim potrebama ili izvozu, mora biti popraćena specijalnim dozvolama.

Šestan, koji je inače ekonomist po profesiji, na privatno poduzetništvo se odlučio još 1984., a odmah na početku rata devedesetih počeo se baviti proizvodnjom opreme za Hrvatsku vojsku za koju je isporučio oko 25.000 kaciga.

S obzirom na specifičnu vrstu proizvodnje, Šestan kaže kako njegova tvrtka ne aplicira na natječaje Europske unije, jer ta zajednica ne sufinancira vojne programe. Ipak, kako kaže, određeni certifikat dobiva od Hrvatske na inozemnim tenderima, jer je potvrdan odgovor na pitanje »radite li za svoju državu?« u ovoj vrsti proizvodnje od veoma velike važnosti.

Šestan kaže da je od osamdesetak uposlenih u tvrtki u Prelogu desetak inženjera koji rade na razvoju, a od oko 400 uposlenih u pet zemalja inženjera je tridesetak.

»Svaki proces naše proizvodnje vodi jedan inženjer, a na čelu se nalazi jedan visoko stručan, koji sada doktorira na strojarstvu. Osim toga, imamo menadžment ekonomista koji obrađuje tržišta, što je rezultiralo time da u svijetu sada imamo pedesetak partnera koji nam ‘otvaraju tržište’. Također, puno surađujemo i s našim ministarstvima vanjskih poslova i gospodarstva, te općenito s našom gospodarskom diplomacijom. To nam je jako važno, jer bez potpore države u tom smislu vjerojatno ne bismo mogli ovako uspješno funkcionirati«, kaže Šestan.

Iako se među zemljama uvoznicama vojne opreme ne nalazi i Srbija, on kaže kako njegova tvrtka, bar u tehničkom dijelu, posebno dobro surađuje s tvrtkom »Proizvodnja« Mileta Dragića iz Zrenjanina. S tim u vezi, on kaže kako upravo ovih dana ide u Beograd kako bi se dogovorili oko zajedničkog nastupa na tržištu Južne Amerike. Osim posredno sa Srbijom, Šestan kaže kako njegova tvrtka svoje proizvode plasira na tržišta Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova... Jer, »biznis ne poznaje granice«. Pa čak i kada je riječ o proizvodnji vojne opreme. Ili upravo zato.

 

Ograde suradnje

 

U sjeni ovako specifične i povlašćene proizvodnje nalazi se i još jedna zanimljiva grana gospodarstva. Naime, tehnički direktor Arteferro dohomonta Gordan Horvat iz Goričana kaže kako je ova tvrtka najveći proizvođač kovanog željeza i dijelova za inox ograde u ovom dijelu Europe. Na početku predstavljanja on ističe veze ove tvrtke s Vojvodinom:

»Među ostalim, posjedujemo pogon u Somboru koji radi kovano željezo za nas, a mi ga kasnije izvozimo u 146 zemalja svijeta. U Hrvatskoj imamo 230 uposlenih ljudi, a u Somboru tridesetak i od većih poslova koje u posljednje vrijeme radimo su Koloseum u Rimu, najekskluzivnija draguljarnica u Veneciji Louis Vuitton, Eurodisney... Radimo u Kini. Radimo u cijelom svijetu«, kaže Horvat.

On dodaje da je ovaj obrt 1989. pokrenuo njegov otac s jednim zaposlenim radnikom. Odmah nakon toga ističe kako je ova tvrtka pionir suradnje u Hrvatskoj s Vojvodinom:

»Kao prodajni objekt u Vojvodini smo startali 2005., a tri godine kasnije smo pokrenuli i proizvodnju. Prije toga smo dvije godine obavljali obuku ljudi koji su dolazili u Hrvatsku i učili ovaj zanat. Pošto su mnoge tvrtke zatvarale pogone u Vojvodini, mi smo te ljude koji su srodnog zanimanja preškolovali i napravili od njih majstore-kovače.«

S tim u vezi, on s posebnim ponosom ističe kako je njegova tvrtka radila ograde od kovanog željeza po Vojvodini i za imena kakva su Đorđe Balašević ili Željko Rebrača. I pored toga, Horvat kaže kako je potražnja za ogradama od kovanog željeza sve manja, pa se proizvođači moraju prilagođavati novim zahtjevima tržišta: inoxu i staklu.

Kada je riječ o državnim ili poticajima Europske unije, Horvat kaže kako se ova grana proizvodnje i u Hrvatskoj i u zajednici 28 zemalja tretira kao luksuzna, te da se stoga za nju niti ne raspisuju natječaji. Istina, kaže on, proizvodnja ograda od kovanog željeza svrstavana je u projekte »tradicionalnog gospodarstva« za što je ova tvrtka dobila »sitne novce« iz kojih su obrazovali mlade kadrove. Osim toga, naravno, postoje i bankarski krediti, ali su se u Arteferro dohomontu usredotočili na ulaganja iz vlastitih sredstava. Horvat kaže da tvrtka u kojoj radi nema konkurencije niti u Hrvatskoj niti u drugim dijelovima Europe. Međutim, jedan (konkurent) ipak postoji:

»Kina je veliki konkurent, jer ide ispod cijene. Jedan od razloga je taj što Kina svojim tvrtkama daje 30 posto vrijednosti natrag u donaciji, a drugi što je njihova radna snaga znatno jeftinija.«

Ipak, za razliku od dožupana Zorana Vidovića ili našeg prethodnog sugovornika Horvat otvoreno ističe kako je niska stopa nezaposlenosti u Međimurju, a napose u Prelogu (podsjetimo: 4 posto!), posljedica uspješno ostvarene želje velikog broja stranih investitora, koji su u posljednjih dvadesetak godina u ovom dijelu Hrvatske došli do jeftine, a vrijedne radne snage.

 

Jeftino, a dobro

 

Nadovezujući se na ovu tvrdnju, gradonačelnik Preloga Ljubomir Kolarek kaže kako je ovaj grad od 4.500 stanovnika i s dvije industrijske zone (u kojima je uposleno oko 3.000 radnika) od hrvatske Vlade dobio dodatno zemljište za njezino proširenje.

»Ono što je veoma bitno istaknuti jest da je riječ o proizvodnim granama koje su sve izvozno orijentirane, o čemu govori i podatak da je izvoz viši za 275 posto u odnosu na uvoz. Time smo, naravno, zadovoljni, kao i činjenicom da i dalje postoji veliko zanimanje investitora za naš kraj«, kaže Kolarek.

Razlog za to je, kaže on, veoma niska cijena zemljišta u industrijskoj zoni kao i najniži komunalni doprinos u Međimurju koji iznosi 6 kuna (usporedbe radi, on navodi da se isti doprinos u Čakovcu kreće od 21 do 25 kuna).

»Nama je prije svega u interesu da naši ljudi dobiju posao i da na taj način, preko svojih plaća, pune proračun. Da smo tu u pravu govori i podatak da nama porezni prihodi rastu iz godine u godinu, a kao primjer za to mogu reći da su nam u prvih tri mjeseca ove godine porezni prihodi porasli za 18 do 19 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Takva gospodarska politika daje nam realne osnove za ulaganje u proizvodnju u višu tehnologiju kako bismo mogli zapošljavati i stručnije kadrove. Na taj način, naravno, očekujemo i povećanje prosjeka plaća, a samim tim i još veći postotak punjenja proračuna«, objašnjava gradonačelnik Preloga.

Kako bi u tome i uspjeli, Kolarek kaže da se od 11 uposlenika u Gradskoj upravi njih dvoje bave isključivo projektima, kako prema ministarstvima u Hrvatskoj tako i prema fondovima Europske unije. Ističući kako je dobra suradnja na tom planu već uspostavljena sa susjednim Slovenijom i Mađarskom, Kolarek kaže kako je Prelog otvoren i za suradnju s gradovima ili općinama u Vojvodini.

 

A u privredi na polju...

 

A, kao i u Vojvodini, mimo ove, svoju zasebnu priču vode poljoprivrednici.Vlado Vuk na svojih 100 hektara zemlje (»i još nešto malo u zakupu«) proizvodi kukuruz, šećernu repu, uljanu repicu, soju, pšenicu i ječam. Kako mu uz ratarstvo ne bi bilo dosadno, Vuk se bavi i peradarstvom, uzgajajući oko 20.000 pilića koje u dva turnusa godišnje onda prodaje Pipu i Vindiji. Ističući, poput kolega mu iz Vojvodine, da stanje u poljoprivredi ni u Hrvatskoj nije »sjajno-bajno« Vuk ipak navodi nešto što kod nas nije slučaj:

»Da bi se imalo, treba se proširivati, a da bi se proširivalo treba mnogo raditi. Evo, sad smo poslije Nove godine kupili osam hektara zemlje, a dobra stvar u svemu je što nam Grad za proširenje parcela daje poticaje.«

Do mehanizacije, sušare, silosa na svojoj farmi je, kaže došao najvećim dijelom iz vlastitih sredstava. Dakle, i bez europskih sredstava koja su poljoprivrednicima u Hrvatskoj odavno na raspolaganju:

»Ne usuđujemo se ulaziti u to, i zbog kamata i zbog toga što je danas sve rizično, a i sama procedura je dosta komplicirana. Treba ti 18 kilograma papira da to riješiš, a ja sam ipak vičniji radu nego li ispunjavanju formulara«, kaže Vuk.

Iako je Hrvatska članica Europske unije, Vuk kaže kako postoji ogromna razlika u odnosu na razvijenije zemlje.

»Tamo se točno znaju kvote za proizvodnju, dok se kod nas i dalje sije napamet. U Europi, ako imaš 100 hektara zemlje, točno se zna čega ćeš i koliko posijati dok kod nas ni sam ne znaš koliko ćeš posijati, a još manje kome ćeš to prodati«, zaključuje naš sugovornik iz Vojvodine. Ovaj, Međimurja.