Arhiv tekstova

Darko Baštovanović je mladi politolog, srijemski Hrvat, rođen 1989. godine u Šapcu. Od svoje treće godine živi u Beočinu u Srijemu, a sada u Novom Sadu. Po obrazovanju je politolog i trenutačno završava drugi master na Europskim studijama Univerziteta u Novom Sadu. Suradnik je Centra za regionalizam, gdje radi na projektima koji se tiču zaštite prava nacionalnih manjina, pitanja lokalne samouprave i ljudskih prava općenito. Pohađao je razne seminare, stručne konferencije i ima nekoliko objavljenih stručnih radova. Uz te svoje aktivnosti i studij angažirao se i u Hrvatskom nacionalnom vijeću u povjerenstvu za praćenje povreds prava hrvatske nacionalne manjine. S njim smo razgovarali o implementaciji bilateralnog sporazuma kojeg su potpisale Hrvatska i Srbija o zaštiti prava manjina kao i o drugim temama vezanim uz aktualni položaj Hrvata u Srbiji.

HR: U posljednje vrijeme se u Srbiji puno govori o otvaranju poglavlja 23 i 24 i tri uvjeta koje Hrvatska traži da se ispune prije nego li se otvore poglavlja. Jedan od uvjeta tiče se implementacije bilateralnog sporazuma o zaštiti prava nacionalnih manjina između vlada Srbije i Hrvatske. Međutim, o samom sporazumu se u Srbiji uopće ne govori. Kako to komentirate? 

Moj osobni dojam o ovom pitanju je takav da se, općenito, temi o pravima nacionalnih manjina nije posvećivalo dovoljno pažnje u ranijim razdobljima. Manjinsko pitanje je bilo u sasvim drugom planu u odnosu na neka druga državna pitanja. Pitanje o pravima nacionalnih manjina, prije svega hrvatske, aktualiziralo se s uvjetovanjem otvaranja pregovaračkih poglavlja od Hrvatske, i moram primijetiti da se aktualiziralo u prilično negativnom kontekstu. Implementacija bilateralnog sporazuma predstavlja ispunjavanje preuzetih međunarodnih obveza i veoma je važno, jer je u skladu s europskom demokratskom praksom. Predstavnici hrvatske nacionalne zajednice mnogo su puta pozivali srbijanske nadležne institucije da ispune ono što je potpisano u Sporazumu, međutim to je ostalo nezapaženo ili se iz nekog razloga izbjegavalo. Međutim, bilo je i dobrih pomaka jer je Srbija usvojila i akcijski plan za ostvarivanje prava manjina i ostaje da se vidi na koji će način teći ispunjavanje aktivnosti koje su planom predviđene. U dijelu koji se odnosi na međunarodnu suradnju pominju se bilateralni sporazumi i sugerira se potpisivanje novih sporazuma, tako da je veoma moguće da dođe do aktualizacije ovog pitanja.

HR: U Srbiji se ovaj Sporazum tumači na drugačiji način nego li ga tumače predstavnici hrvatske manjine. Što u stvari govori članak o političkom predstavljanju manjina? 

Članak 9 o političkom predstavljanju hrvatske nacionalne zajednice na svim razinama, republičkoj, pokrajinskoj i lokalnoj jeste i najkompleksnije pitanje, odnosno problem koji se javlja prilikom uspješne implementacije sporazuma. Razlog je u tome što je pitanje političkog predstavljanja manjina najveće sistemsko pitanje koje se javlja u bilateralnom sporazumu. Sva druga pitanja, kao što su primjerice, pitanje udžbenika na hrvatskom ili pitanje informiranja na hrvatskom jesu pitanja koja više ovise o političkoj volji za njihovo razrješenje, jer je u biti jedino potrebno malo dobre volje i dijaloga. Međutim, pitanje političkog predstavljanja je komplicirano, jer Srbija nije razvila svoje unutarnje mehanizme na način na koji bi se omogućilo političko predstavljanje manjina. Prilikom donošenja novog Ustava iz 2006. odustalo se od, po manjine povoljnijeg, instituta zajamčenih mjesta u korist koncepta prirodnog praga. Moram istaći i to da je Hrvatska svoj izborni sustav prilagodila potrebama manjina koje na temelju mjera afirmativne akcije imaju zajamčena mjesta u predstavničkim tijelima na svim razinama, dok u izvršnoj vlasti participiraju na temelju političkog utjecaja koji ostvaruju. Odbor za Hrvate izvan Hrvatske je 2011. zastupnicima Hrvatskog sabora dostavio Prijedlog zaključka o položaju hrvatske nacionalne manjine u susjednim i drugim europskim državama s posebnim osvrtom na hrvatsku nacionalnu manjinu u Srbiji, Sloveniji i Crnoj Gori. U ovom dokumentu je, osim niza postojećih problema, istaknuto i da se od Srbije očekuje da omogući zastupljenost predstavnika hrvatske zajednice u svim tijelima državne vlasti, u javnim ustanovama, poduzećima i drugim institucijama, a napose u Skupštini Srbije. Ovaj problem bit će moguće riješiti ili promjenom Ustava ili same odredbe Sporazuma (što je lošija opcija). No, za uspješno rješavanje ovog problema neophodan je konstruktivan dijalog obje strane kako bi se pronašlo najbolje moguće rješenje.

HR: Vi ste u sklopu projekta Centra za regionalizam iz Novog Sada proveli analizu implementacije ovog bilateralnog sporazuma koji je potpisan 2004. i ratificiran 2005. godine i od tada je u primjeni. Na što se sve odnosi ovaj Sporazum i u pravnom smislu kakva je njegova snaga?

Bilateralni sporazumi predstavljaju odlične međunarodne instrumente koji garantiraju najviši mogući stupanj poštivanja ljudskih prava. Mi smo na okruglom stolu, koji je održan u HNV-u u Subotici 29. veljače 2016., istaknuli i da sporazumi mogu biti i sredstvo preventivnog djelovanja ili instrument za ukazivanje na određene probleme s kojima se pripadnici manjina suočavaju. Već nekoliko puta sam istaknuo da je Srbija potpisivanjem bilateralnog sporazuma o zaštiti manjina s Hrvatskom pokazala i želju da se uvrsti u red modernih demokratskih zemalja. Tomu u prilog ide i to što je sporazum potpisan uz pozivanje i u skladu s najrelevantnijim međunarodnim ugovorima koji se tiču zaštite ljudskih i manjinskih prava. Ovdje najprije želim istaknuti da je bilateralni sporazum utemeljen na međunarodnim dokumentima, najviše na Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina. Njegova snaga svakako jeste iznad nacionalnog zakonodavstva, a države potpisnice su se u sporazmu obvezale da će svoje unutarnje zakonodavstvo prilagoditi potrebama manjina. Uspostava i njegovanje dobrosusjedskih odnosa predstavlja europsku demokratsku praksu, i u tom smislu izgradnja stabilnih demokratskih institucija ne može biti bez razvijanja dobrosusjedskih odnosa među državama. Napomenut ću još i da je prednost bilateralnih sporazuma u odnosu na multilateralne u tome što oni veću pažnju posvećuju specifičnostima i karakteristikama koje postoje u vezi s nacionalnim zajednicama, a koje su u skladu s povijesnim i društveno-političkim prilikama koje su utjecale na položaj nacionalnih zajednica. Praksa bilateralne suradnje i bilateralnog sporazumijevanja svakako je pridonijela međudržavnim suradnjama i stabilnosti u regiji i unapređenju položaja nacionalnih manjina u tim državama.

HR: Na što se fokusirao istraživački tim Centra za regionalizam tijekom istraživačkog postupka ?

Kod utvrđivanja ciljeva istraživanja i utvrđivanja metode, nama su bila važna dva rezultata. Prvo, da utvrdimo što je realizirano od preporuka Međuvladinog mješovitog odbora Srbija – Hrvatska, a drugi zadatak je bio da se kroz dijalog što većeg broja aktera definiraju  preporuke vezane za efikasnost rada Odbora. Na samom početku istraživanja činilo nam se da će to biti uobičajen, čak rutinski posao. Međutim, uvid u šest zapisnika pokazao je da se članovi Odbora nisu bavili samo pitanjima striktno vezanim za oblasti u kojima manjine ostvaruju svoja prava. Bila je široka lepeza otvorenih pitanja koja su se kretala od pitanja uspostave drumsko-željezničkog prometa, preko tradicionalnih manjinskih pitanja oko službene uporabe jezika, zastupljenosti pripadnika hrvatske zajednice u državnim tijelima, preko zaštite materijalne i nematerijalne hrvatske kulturne baštine, odgovarajućih udžebnika, njihovog uvoza, oslobađanja od carina i PDV-a do pitanja političkog predstavljanja zajednice na sve tri razine odlučivanja. Kada je riječ o preporukama istraživačkog tima o samom radu MMO-a, i one su se »nametnule« same od sebe kroz zapažanja samih članova srpskog dijela izaslanstva tako i aktera u dijalogu.

HR: Koji su ključni rezultati analize?

Tijekom naše analize locirali smo ključne probleme koji predstavljaju prepreku uspješnoj implementaciji sporazuma. Naš cilj jeste da se nakon završenih analiza donesu preporuke za otklanjanje postojećih prepreka i da se nastavi s uspješnom implementacijom sporazuma. Mi ćemo s preporukama djelovati prema nadležnim tijelima i želimo biti konstruktivni po tom pitanju. Naše preporuke se odnose na srpsku stranu i upućene su tijelima Republike Srbije. Ponavljam, nama je cilj djelovati konstruktivno kako bi se unaprijed otklonili postojeći problemi i kako bismo kao nevladina udruga pomogli nadležnim tijelima u uspješnoj provedbi sporazuma. Preliminarni izvještaj smo predstavili na okruglom stolu u Subotici i tada smo naglasili da je većina pitanja koja se pojavljuju kao problem političke prirode i da se većina pitanja može riješiti ukoliko postoji politička volja. Najveći problem predstavlja pitanje oko političkog predstavljanja, jer je ono sistemsko pitanje i iziskivat će najviše vremena da se ono riješi. 

HR: Zašto učinak i rad Međuvladinog mješovitog odbora nije vidljiviji u javnosti odnosno zašto preporuke, njhova realizacija ili otvorena pitanja između Srbije i Hrvatske u oblasti ostvarivanja prava hrvatske i srpke zajednice u dijaspori nisu transparentnije?

Prvi  razlog je čisto tehničke prirode. Međuvladin mješoviti odbor Bilateralnog sporazuma u oblasti zaštite nacionalnih manjina potpisan između Hrvatske i Srbije do sada je imao ukupno šest sastanaka za 12  godina od kako je potpisan. Takva učestalost svakako  izmiče interesu javnosti, odnosno medija kao glavnim prenositeljjima informacija. Drugi razlog je što većina medija nije dovoljno senzibilizirana i  ne bavi se kontinuirano i konstruktivno pitanjima manjinskih politika, jer to ne diže nakladu i gledanost. Najlakše je o manjinama pisati kada se pojavi neki incident ili međuetnički problem. Očita potvrda ove teze je činjenica da preporuke MMO-a o obvezi Srbije da osigura političko predstavljanje hrvatske manjine na sva tri nivoa odlučivanja stoji od 2004. godine i da  nitko nije to  pitanje »potezao«  kao  problem: ni srpska, ni hrvatska službena politička javnost. Tek okrugli stol u Subotici, koji je održan u okviru projekta Analiza bilateralnog sporazuma u oblasti ostvarivanja prava nacionalnih manjina koje su potpisale Srbija i Hrvatska, koji je održan početkom 2016. godine, kolokvijalno rečeno, lansirao je to otvoreno pitanje o poltičkom predstavljanju hrvatske manjine u Srbiji. Još uvijek se, nažalost, ne zna epilog ovog međudržavnog otvorenog pitanja. Sličan problem je bio i s Rumunjskom vezan za otvoreno pitanje oko vlaške manjine. Ali javnost ni tada nije znala da je taj problem vezan za rad Međuvladine mješovite komisije Srbija – Rumunjska. Izgledalo je kao da je problem  »pao s neba«. Treći razlog, po mom mišljenju, je u činjenici da Međuvladine mješovite komisije preporuke sa svojih zasjedanja podnose vladama država potpisnica koje su nadležne za njihovu provedbu. Čini se da vladama te preporuke nisu prioritet; njihova realizacija ide sporo, a javnost se ne upoznaje s njihovom realizacijom.

HR: U Hrvatskom nacionalnom vijeću ste povjerenik za praćenje povreda prava hrvatske nacionalne manjine. Ima li povreda u proteklom razdoblju, a ako ima koje su vrste?

Diskriminacije svakako ima. Pojavljuju se razni oblici diskriminacije, najviše na verbalnoj razini. Međutim, bilo je i fizičkih nasrtaja. Situacija svakako nije ista kao 90-ih godina u razdoblju kada hrvatska zajednica praktički nije ni postojala i kada se svako iskazivanje nacionalne i kulturološke pripadnosti, da tako kažem, kažnjavalo. Ali mnogi problemi su i dalje postojeći, a posljedice i te kako vidljive. U pojedinim mjestima, najprije u Srijemu, etnička struktura stanovništva je drastično promijenjena i u pojedinim mjestima Hrvati su od većine postali manjina. U ovakvim mjestima situacija je posebno teška. Naslijeđe iz 90-ih i etnički stereotipi i predrasude i danas su vidljivi, napose u Srijemu, gdje je hrvatska zajednica izrazito fragmentirana. Mnogi Hrvati su i dalje zastrašeni, odbijaju imati bilo kakve veze s hrvatskom zajednicom i ne žele koristiti prava koja im po zakonu pripadaju i koja mogu ostvariti. Mnogi čak i ne znaju kakva su njihova prava i da se mogu obratiti HNV-u ukoliko postoji neki problem ili ukoliko im je neko pravo povređeno. Situacija se dodatno komplicira, jer i nadležna tijela u mnogim slučajevima kada dođe do kršenja manjinskih prava i iskazivanja mržnje spram pripadnika hrvatske zajednice, ne žele tretirati to djelo kao etnički motivirano već pružaju drukčija opravdanja. Primjera diskriminacije ima dosta, od običnih uvreda i dobacivanja do slučajeva gdje nad čitavom obitelji postoji diskriminacija koja traje više od dvadeset godina i gdje nema odgovarajuće reakcije nadležnih tijela.

HR: Javljaju li Vam se Hrvati u Srbiji sa žalbama na povrede prava?

Posljednji slučaj s kojim sam se susreo jeste slučaj jednog pripadnika hrvatske zajednice iz Nikinaca.  On nam se već više puta obraćao i žalio da nad njegovom obitelji diskriminacija traje preko dvadeset godina i da se osim HNV-a nitko od nadležnih tijela ne želi baviti njegovim slučajem. Pomenutom gospodinu, kog sad ne želim imenovati, su, osim uvreda na etničkoj osnovi i poruka da se odseli za Hrvatsku, ugrožavali i osobnu imovinu i sigurnost. Kao što sam već rekao, ugrožavanja prava ima mnogo više ali mnogi ljudi se plaše nasilje prijaviti a mnogi čak i ne znaju da se mogu obratiti HNV-u kada im je neko pravo prekršeno. 

HR: Što proces integracije u Europsku uniju donosi manjinama? 

Proces europskih integracija jeste jedan kompleksan proces koji bi trebao poslužiti reformi i demokratizaciji čitavog društva. Kada se govori o pravima nacionalnih manjina u procesu europskih integracija, onda se prvo u obzir mora uzeti nekoliko faktora. Prvi je taj da su, općenito na Zapadnom Balkanu zakonodavna rješenja u vezi s nacionalnim manjinama, donošena nakon smjene nedemokratskih režima. Ovo je rađeno kako bi se ispunili zahtjevi međunarodne zajednice i tako danas imamo unificirana riješenja u oblasti manjinskih prava što je pridonijelo dodatnim rascjepima i fragmentacijom društva, jer se nisu uvažavale kulturološke osobenosti i potrebe različitih etničkih zajednica. Drugim riječima, mi danas na sceni imamo takozvani segregativni model multukulturalizma gdje su socijalne veze među etničkim zajednicama slabe. S druge strane, političke elite u Srbiji su proces europskih integracija koristile i danas koriste kao sredstvo legitimacije svoje politike, a ne kao proces kojim bi se reformiralo društvo i suštinski pridonijelo integriranju nacionalnih zajednica u društveno-politički sustav zemlje. Iako na nivou EU ne postoji usklađeni sistem zaštite manjinskih prava, sama svijest o poštovanju prava nacionalnih manjina svakako je razvijenija u zemljama Zapadne Europe nego u nekim drugim dijelovima svijeta. Srbija je nakon 2000. usvojila veliki broj međunarodnih dokumenata koji se tiču zaštite ljudskih i manjinskih prava i proces EU integracija istaknula kao jedan od svojih strateških ciljeva, međutim sveobuhvatne reforme izostaju a integracija manjina i dalje nije vidljiva. Dakle, neophodno je nastaviti rad na polju integriranja manjinskih zajednica i kreiranja takvih javnih politika koje će zadovoljiti potrebe svake manjine u skladu s njenim etnokulturalnim potrebama.

HR: Vaša obitelj je iz Srijema. Kako ste Vi doživjeli 90-te i kakva je situacija danas?

Te godine su zaista bile teške za pripadnike hrvatske zajednice, napose u Srijemu gdje je Hrvatska zajednica pretrpjela veliko nasilje a potom i demografsku katastrofu. Što se tiče moje obitelji, jedan dio obitelji se odselio za Hrvatsku, jer nije mogao trpjeti prisitsak koji je postojao pa čak i teško fizičko nasilje nad pojedinim rođacima. Danas se posljedice tog razdoblja najviše i dalje osjećaju u Srijemu, jer postoji određeno negativno naslijeđe iz tog radoblja. Etnička distanca spram Hrvata i dalje postoji, a situacija je komplicirana i time što je sama hrvatska zajednica u Srijemu fragmentirana, a sami članovi zajednice se ne poznaju međusobno. Mnogi ne žele i dalje iskazivati svoj identitet i ne žele se angažirati u zajednici. Bit će potrebno još vremena kako bi se posljedice tog razdoblja umanjile.