Arhiv tekstova

Borba za državne oranice u Somboru ili točnije u Gakovu kraj Sombor ne jenjava. Trenutačno je na snazi primirje, ali krhko, jer  svaka od suprostavljenih strana spremna je ko zapeta puška ili bolje rečeno ko zapeti traktor i ne treba mnogo povoda da bi tim traktorima i jedni i drugi ušli u njive. A te iste njive dan i noć čuva, manje ili više brojna,  policija. Kada je situacija mirna, na poziciji je nekoliko policajaca, a kada seljaci krenu traktorima, onda se u atar Gakova sjati na desetke policajaca ne bi li obranili zemlju. Od koga? Za koga? Od onih koji žele sijati i žeti 10-20 hektara državne zemlje, jer druge zemlje u Gakovu nema, a nema više ni nekog drugog posla? Za one koji su već posijali (a i požnjet će) 3.300 hektara državnih njiva? I na čijoj je to strani sada pravda, a na čijoj pravo? 

To na čijoj strani je pravo treba se doznati ovih dana, kada u Sombor (konačno) stigne,  toliko čekana, odluka Apelacijskog suda iz Beograda o tome je li 300 hektara državnih njiva u Gakovu dio stečajne mase Poljoprivrednog poduzeća Graničar ili je to državna zemlja koju ima pravo obrađivati onaj tko ju uzme u najam. To će reći pravo. A kako pravo i pravda po pravilu nemaju veze jedno s drugim, onda bi po mom shvaćanju pravde sve ono što je državna zemlja (a u ovom slučaju riječ je o tisućama hektara), ili bilo koja druga imovina, trebalo zaista to i biti. Po kom zakonu, kom pravu nešto što je vlasništvo države može biti dio stečajne mase bilo kog poduzeća? Pravu jačeg? I zašto se o tome šuti? Da nije ovih tvrdoglavih seljaka koji vode, možda unaprijed izgubljenu bitku, ne bi se ni znalo kako se mešetari tisućama hektara. I gdje je tu  Državno odvjetništvo, koje po definiciji treba štititi imovinu države? U Beogradu, a gdje je Gakovo, vjerojatno nemaju pojma. Isto kao što nisu imali pojma, ili ih nije bila briga, kada su se prije desetak godina u strogom centru grada prodavali lokali. Uzalud su oni koji su te poslovne prostore potraživali u restituciji dokazivali, crno na bijelo, da poduzeće koje ih prodaje nema pravo na to, jer je samo njegov korisnik, a pravi vlasnik je općina Sombor. Uzalud su pokazivali općinske odluke, vodili sudske sporove, a oni koji su trebali braniti tu državnu imovinu prstom mrdnuli nisu. Ko kanda nisu čuli ni za Sombor. Samo da ne bude tako (a ko kanda bit će) i sa zemljom i da preko noći ono što se vodilo kao vlasništvo države ujutru ne postane nečije.