Arhiv tekstova
13.05.2016
Možete li iz kućnog proračuna podmiriti svoje potrebe?
Dalibor Mergel, Starčevo
Krajnje vrijeme za zaokret
Za svoje zanimanje odabrao sam ono što volim, pritom ne mareći puno za njegovu profitabilnost. U okviru postojećeg tržišnog ekonomskog sustava teško mi je naći stabilan izvor prihoda. Bojim se da ću u budućnosti biti prinuđen obavljati nekoliko poslova kako bih sebi osigurao iole pristojnu egzistenciju. Iako sam trenutačno na masteru, a završio sam osnovne studije s visokom ocjenom, ne vidim perspektivu glede nekog ozbiljnijeg posla. Na moju sreću, živim s obitelji, u kojoj uvijek pronalazim oslonac. Ni kod njih u financijskom smislu nije baš najbolje, pa se trudim živjeti skromno i sam pokrivati vlastite troškove. Sramno je što pored plaće roditelja u kućni proračun moraju ući i mirovine baka i djedova, koji bi trebalo bezbrižno uživati u starosti. Ukoliko u skorije vrijeme ne bude izgleda za posao u struci, morat ću prihvatiti raditi ono što se trenutno najviše traži na tržištu rada. Većina mojih prijatelja i kolega s fakulteta je vrlo nezadovoljna ekonomskim stanjem u zemlji i želi otići u inozemstvo u potragu za boljim životom. Ja sam još uvijek optimist i vjerujem da ovdje za mene ipak ima mjesta. Žao mi je što smo društvo ogrezlo u partokraciji, korupciji i nepotizmu, smatram da te anomalije najviše sprječavaju gospodarski rast. Svjedočimo da je dominantni neoliberalni ekonomski model i na globalnoj razini kompromitiran. Sve je više obespravljenih i siromašnih diljem svijeta i samo bogata manjina koja stoji na čelu korporativnog kapitala ima interes da se održi postojeći poredak. Mislim da je krajnje vrijeme za zaokret ka humanom i socijalno odgovornom društvu.
Andrija Mihaljev, Sonta
Opružim se koliko dopusti pokrivač
Lagodan život ostao je daleko iza nas. Bio sam uposlen u Severtransu, vozio sam autobuse na međunarodnim linijama. Imao sam dobra primanja, pa mi je sada i mirovina solidna za naše uvjete. No, iz dana u dan sve više životnih potrepština poskupljuje, pa većina nas to osjeti na svojoj koži. Sada mi dobro dolazi jedna, s moje strane nikada zaboravljena izreka starih ljudi: ispruži se koliko je dug pokrivač i neće biti zime. Toga se držim i danas. Od mirovine prvo podmirim sve mjesečne obveze, a kako sam već u ozbiljnim godinama, ostavim bar nešto u pričuvi za slučaj bolesti. Nastojim i ogrjev pribaviti pravodobno, a ne mogu zaboraviti ni unučad. Zahvaljujući dobrom zdravlju, još sam u stanju bez problema sjesti za volan autobusa, pa sam u svako doba na raspolaganju sinu, koji drži autoprijevozničko poduzeće. Tako sam od velike pomoći i njemu, a na taj način i priskrbim popunu kućnoga proračuna. Značajna sredstva i prištedim, skoro neosjetno. Nisam pušač, nisam ljubitelj alkohola pa se tu prištedi nekoliko tisuća na mjesec. Hobi mi je uzgoj povrća u vlastitom povrtnjaku. Srećom, zdravlje me relativno dobro služi, bar za sada, ali čujem od prijatelja s kojim problemima se susreću kad obole i dakako, kojim troškovima su izloženi. Žalosno je, a i velika je sramota za našu državu što poslije tolikih godina rada i plaćanja doprinosa uopće i razgovaramo na ovu temu. Ovaj politički sustav jednostavno nema ni malo obzira prema generacijama koje su ga gradile, ni malo sluha za njihove i ne baš tako velike potrebe i želje da dostojanstveno prožive svoje posljednje godine.
Ana Žigić,
Novi Beograd
Na rubu izdržljivosti
Kao umirovljenica još uvijek robujem starim navikama, odnosno naučena sam prvo podmiriti sve ono što država od nas traži. Stanem u red i, istina uz puno gunđanja, doslovno kao hipnotizirana »blejim« u šalter ispred sebe i kad sve poplaćam, osjetim veliko olakšanje. Tek kasnije razmišljam da treba jesti, da bolesti zahtijevaju lijekove, a većina nije na listi koju priznaje socijalno. Uvijek iskrsne i poneka nova potreba i to mi zadaje nove glavobolje. Nedavno sam pala, izubijala koljena i rame. Ortoped me nije htio ni pregledati, no je kardiolog kod kojega sam išla na kontrolu to uradio i namjestio mi rame. Sada sam posudila novce kako bih privatno snimila koljeno i uradila pregled. Kad ću i kako uspjeti vratiti, sam Bog zna. O kakvom preživljavanju pričamo? Ja, koju su liječnici svojom krivicom uništili za čitav život, umjesto da imam sve potrebno, dolazim u situaciju da me izdržavaju djeca. Umjesto da od svoje mirovine mogu pristojno živjeti, odričem se doslovno svega, poželim da me nema. Suicidu nisam sklona, ne mogu djecu osramotiti, a s druge strane, ovakav život mi nije potreban. Kontejneri, bahatost ljudi s bijesnim autima, kafići puni, muškarac od 60 godina i djevojka od 20 šetaju svoje dijete... pa to je potpuni krah morala, etike, kulture. Poremećeni su odnosi vrijednosti i materijalne i ljudske, puno je lopovluka i obećanja. Nema smijeha, radosti, okupljanja, rođeni rođenog bi pojeo za dinar. Ovo je totalna kriza, koja je došla do dna, do ruba izdržljivosti. Osobno, znam samo za riječi »nemam« i »ne mogu«, a za sve to ovu državu nije briga.
I. A.
