Arhiv tekstova

Ima jedan stari hrvatski izraz koji na najbolji način opisuje gospodarsku klimu Međimurja: business friendly. U to da je ova županija u Hrvatskoj povoljno područje za ulaganje ne mora nas nužno uvjeravati zamjenik međimurskog župana Zoran Vidović; dovoljno je samo imati dobar vid. Posvuda se, od Čakovca do Preloga, u Donjem Međimurju pruža ista slika koja više podsjeća na susjednu Sloveniju i obližnju Austriju nego li na ostatak Hrvatske, pa čak i kada je riječ o susjednim županijama: Varaždinskoj, a napose Koprivničko-križevačkoj. Vidi se to ne samo po prvoklasnim cestama i uređenim mjestima nego i po brojnim tvrtkama koje su u malo većim naseljima izmještene u industrijske zone.

 

Posao? Bez (većih) problema

 

Riječ je, dakle, o jednoj od gospodarski najjačih (ako ne i najjačoj) županija u Hrvatskoj u čijoj strukturi, po službenim podacima Županijske komore Čakovec, mala i srednja poduzeća upošljavaju preko 85 posto radnika (nešto više 20.000).  Kako nam Vidović kaže, najrazvijenija je metalska, a zatim i prehrambeno-prerađivačka industrija dok je s najvećim problemima – i to prije svega zbog propasti poduzeća Međimurje, koje je ranije upošljavalo oko 9.000 radnika – suočeno graditeljstvo.

Pokušamo li napraviti grubu podjelu gospodarstva u županiji, onda bi se ono najlakše dalo opisati ovako: Gornje Međimurje (zapadno od Čakovca) uglavnom se bazira na (vinskom) turizmu, a Donje (istočno od županijske prijestolnice) na industriji dok im je poljoprivreda zajednička djelatnost, s tim što su u Gornjem najrazvijeniji vinogradarstvo i voćarstvo, a u Donjem ratarstvo, stočarstvo i voćarstvo. S obzirom na veličinu županije (sa 729 četvornih kilometara najmanja je u Hrvatskoj) nije nebitan podatak da se 70 posto krumpira proizvede upravo u Međimurju, dok proizvodnja jabuke čini 35 posto hrvatske proizvodnje. Treba također reći i kako je ovaj dio Hrvatske od davnina imao razvijeno obrtništvo koje Županija i danas potiče kroz financiranje deficitarnih zanimanja.

Ono što također lako upada u oči je da u Međimurju nije teško naći posao. Dovoljno je samo prelistati oglase u dva županijska tjednika (Međimurje, koje izlazi ponedjeljkom i Međimurske novine petkom), pa se uvjeriti kolika je potražnja za vozačima, konobarima, kuharima... i to diljem Međimurja. U to se uklapaju i Vidovićeve riječi kako je u Međimurskoj županiji stalni deficit kvalificirane radne snage, napose ako se u obzir uzme činjenica da sve veći broj ulagača svoj interes vidi upravo u pokretanju proizvodnje u ovom dijelu Hrvatske.

Ni to, naravno, nije slučajno, jer, kako kaže naš sugovornik, građevinske dozvole se izdaju – za naše prilike naprosto nevjerojatno – u roku od nekoliko sati do jednog dana (!), a gradovi i općine (kojih u Međimurju ima 25) prosto se natječu tko će investitorima ponuditi povoljnije uvjete (u vidu niske otkupne cijene zemljišta, osigurane komunalne infrastrukture...) u unaprijed predviđenim industrijskim zonama. Stoga i nije čudno što se u Međimurju nalazi više desetaka stranih tvrtki koje svoje proizvode izvoze u preko 100 zemalja svijeta. Primjera radi, samo u Prelogu (gradu s nešto manje od 5.000 stanovnika) nalaze se dvije industrijske zone u kojima je uposleno oko 3.000 radnika iz samog grada i pripadajućih mu naselja, a tvrtke, čiji su vlasnici iz sedam zemalja, svoje proizvode izvoze u sedamdesetak država diljem svijeta. Izvoz je i inače jača strana županije, jer uvoz (prema podacima Županijske komore Čakovec iz 2014.) pokriva čak sa 190 posto, što je skoro dvostruko više u odnosu na Hrvatsku.

 

I poslije posla – posao

 

Pa ipak, koliko god i naoko ovi podaci lijepo izgledali za gospodarstvo u Međimurju vezan je i jedan paradoks: prosjek plaća niži je za skoro 30 posto u odnosu na Hrvatsku i ne dostiže niti 4.000 kuna (oko 550 eura). I Vidović, i sugovornici o kojima će biti riječi u sljedećem broju našeg tjednika, za to navode nekoliko razloga. Prvi se svakako tiče niskih plaća u tekstilnoj, kožarskoj i obućarskoj industriji (u pojedinima od njih plaća je oko 2.500 kuna, odnosno oko 340 eura), što svakako u značajnoj mjeri utječe na sniženje prosjeka. Također, a to će vjerojatno reći svaki sugovornik i iz drugih dijelova Hrvatske izvan Zagreba, u razmjerno malom broju državnih institucija radi isto tako malo uposlenika (primjerice, u cjelokupnoj Gradskoj upravi u Prelogu uposleno je tek 11 ljudi!), čije su plaće, naravno, više u odnosu na hrvatski prosjek. Pa ipak, većinu stanovnika Međimurja, bar tako kažu naši sugovornici, krasi izuzetno radni mentalitet, pa nedostatak koji bi objektivno imali zbog nižih plaća nadoknađuju dodatnom poljoprivrednom proizvodnjom. Također, mnogi Međimurci su od šezdesetih do osamdesetih godina prošloga stoljeća u velikom broju radili u inozemstvu (uglavnom u Austriji i Njemačkoj), pa sada otuda i dobivaju mirovine koje svakako itekako dobro dođu u ovo vrijeme krize od koje ni Hrvatska nije pošteđena.

Osim radnog mentaliteta, Međimurci pokazuju i zavidnu sposobnost i disciplinu kada je riječ o organizaciji života sredine u kojoj žive. Primjera radi, stanovnici već spomenutog Preloga – osim što maksimalno koriste pogodnosti koje im pruža status grada – od prije nekoliko godina počeli su razvrstavanje otpada u četiri kategorije, što je, kada je riječ o tzv. zelenom otpadu, rezultiralo i izgrađenom kompostanom. U tamošnjoj lijepo uređenoj osnovnoj školi, koja je nikla na, hajde pa recimo poprilično »neuređenom terenu« djeca se od najnižeg uzrasta uče značaju očuvanja životnog okoliša.

Nije, međutim, samo visoka ekološka svijest stanovnika Preloga i Međimurja općenito dokaz njihove radinosti i sposobnosti. Ako u obzir uzmemo veličinu ovoga grada (koji je, primjerice, po broju stanovnika znatno manji od Bajmaka ili Čantavira), onda podatak da gostima na raspolaganju stoji tri hotela djeluje zaista zadivljujuće. Ovu tvrdnju upotpunjuje i činjenica da su oni uglavnom i popunjeni, a svoj razmjerno kratak boravak u ovom lijepom gradiću gosti mogu obogatiti rekreacijom na teniskim terenima ili na šetnici uz obližnje umjetno jezero Dubrava.

Nitko od naših sugovornika nije previše zabrinut niti kada je riječ o sudbini Međimurske županije. Naime, sredinom prošloga tjedna predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar – Kitarović primila je predstavnike 21 hrvatske županije, razgovarajući s njima na temu teritorijalnog ustrojstva, odnosno, što bi se kod nas reklo, »racionalizacije javne uprave«. Naši sugovornici jednostavno su uvjereni da će Međimurska županija, iako teritorijalno najmanja u Hrvatskoj, o(p)stati i ubuduće »kao takva«, a gospodarstvo – u kom je u prvom dijelu bilo riječi tek općenito – navode kao jedan od najjačih aduta.