Arhiv tekstova

Spisateljski opus Miroslava Pendelja, Vukovarca koji živi u Beogradu (Surčinu), gdje je završio studij dramaturgije, je bogat i raznovrstan. Radio je kao autor scenarija u obrazovnoj i redakciji dječjeg programa TV Beograd za serije Kocka, kocka, kockica i Tebi kažem. Radio je na scenariju dugometražnoga igranog filma Hamburg Altona, a autor je i scenarija za kratki igrani film Terasa. Snimljeno mu je oko pedeset radijskih drama, pretežito u žanru komedije i tekstova za djecu. Trećina ih je realizirana u Beogradu a dvije trećine u Zagrebu. Osmislio je seriju polusatnih radio emisija pod imenom Ponoćna filmska škola. Autor je i dva romana Školjka koja govori i Posjetitelj. 

U intervjuu za naš tjednik Pendelj govori o svojem književnom radu, aktualnoj poziciji knjige, te književnoj, odnosno kulturnoj sceni Hrvata u Srbiji. 

HR: Vaš literarni opus je bogat i raznovrstan. Osim dramskih tekstova, te scenarija oprobali ste se i u pisanju romana. Što Vas je odredilo da se bavite pisanom riječju i kako gledate na ono što ste dosad ponudili publici?

Oduvijek me fasciniralo gledanje filmova u dvoranama. Velike šarene pokretne slike koje sam gledao i koje su govorile meni tada nepoznatim jezikom, jer sam bio dijete, i koji se zove engleski jezik, su mi se činile nestvarnim, čarobnim. Znao sam što je kamera, znao sam i što su glumci, no pitao sam se tko i kako smišlja priče po kojima se režiraju i snimaju filmovi? Kasnije sam saznao da se uobličene ideje pišu i ostaju zabilježene u nekoj vrsti knjige koja se zove filmski scenarij. Nisam niti sanjao da ću biti onaj koji će ni iz čega stvoriti priču koja će se pretočiti u proizvod nazvan film ili epizoda TV serije. Vjerujte da i danas sa svojih, za nekoliko dana, šezdeset godina pitam sebe gledajući ili slušajući izvedeni dramski tekst, jesam li to stvarno ja »izumio«. Još uvijek nisam izgubio dijete u sebi koje se raduje, čudi i istražuje svijet oko sebe. Volio bih da je više takve »djece« među nama odraslima. Bilo bi manje mržnje, zavisti, podvala, kleveta i ostalih »majstorija« kojima se služe »bivša djeca«, kako sam nazvao nas odrasle u svojemu prvom romanu. Svaki čovjek, bio umjetnik ili ne, smisao života nalazi u ostvarenju sebe. Ostvariti sebe ne znači ništa drugo nego ponuditi svijetu i ljudima svoj »proizvod«. To može biti kolač, zrakoplov, traktor ili pisaći stroj. Na drugi dio Vašega pitanja, kako danas gledam svoj rad ću reći – potpuno drukčije nego li kada sam bio mlađi. Mlad je čovjek prepun želja. One su često neutemeljene. Kada se ne ispune, mlado biće osjeća nezadovoljstvo. To je očekivano, jer je to provjera trebamo li se baviti onime što smo željeli ili sanjali? Ako odustanemo, nismo za taj posao. Ako nastavimo? Jesmo. Izdržali smo i idemo dalje. Kada se sjetim na koliko sam vrata kucao, a ta mi se vrata otvarala no nisam dobio od ljudi koji su ih otvarali – posao, pitam se što me je to, uopće, vodilo? Vuklo? Nemam odgovor.  Znam samo da sam čuo od svojih roditelja riječi koje su govorili svojim prijateljima: »Miro je uporan.« 

HR: Vaša dva romana Školjka koja govori i Posjetitelj odlikuju pozitivne poruke. Glavni lik u Posjetitelju na jednom mjestu kaže kako »živi od smijeha«. Otkuda crpite taj optimizam koji promovirate u romanima?

Odgovorit ću kratko: Ne dozvoljavam da me bilo tko zagadi. Mislim na duševno zagađenje, a ne materijalno. Dijete je novi i veoma nezagađeni »proizvod«. Poput nove košulje. Ako ju ne peremo ili to činimo neredovito, ona će biti sve samo ne nova i čista! Tko je kriv ako nisam optimist? Loše vijesti u medijima, susjed koji me maltretira, urednik koji me u posljednji trenutak pita mogu li uraditi dramatizaciju za neobično kratko vrijeme? Ne. Spomenuti ljudi čine što čine. Moje je da se zaštitim, da ih upozorim, da ih raskrinkam, dakle ne dozvolim da kronično loše utječu na moje raspoloženje. Duhovitosti nema bez duha. Duh i duša su povezani. Kreativnosti nema bez duše i duha. Ako oni nisu čisti, čovjekom zavladaju pesimizam, skepsa, apatija. Tada nema radosti, nema niti hrabrosti jer su hrabrost i radost braća blizanci. Početak rata koji je »začet« nigdje drugdje nego u mojemu rodnom mjestu (Vukovaru, prim. a.) je u meni izazvao nešto što nisam niti sanjao. Očekivalo bi se da će mi se smračiti. Da ću pasti u ljutnju, bijes, potom u mržnju. Očekivalo se da ću se uplašiti. No? Dogodilo se suprotno. Počeo je rat, a u mene se uselio – mir! Povjerovao sam, ovoga puta do kosti, u Boga! Gdje i kada? Čekajući posljednje litre goriva u dugoj zmijolikoj koloni u Zemunu ispred benzinske postaje. Uzeo sam Novi zavjet kojega sam posudio od brata. Čitao sam i prije Bibliju no danas će se dogoditi nešto što mi se nije događalo. Pročitao sam poznate rečenice: »Kucaj i otvorit će ti se, pitaj i dobit ćeš odgovor ...« Te su mi rečenice tada ušle u krv i struje i danas, te ne namjeravaju stati. Shvatio sam da niti najbolji roditelji, najbolje škole, najumniji znanstvenici ne govore ovako jednostavne riječi koje su mi bile isto što i voda u pustinji. Duša je utažila žeđ »vodom« koja neće usahnuti. Zato idem u crkvu, zato se molim Bogu, zato pjevam u crkvenomu zboru a ne da bih pokazao svoje hrvatsko i katoličko podrijetlo. To bi bilo pokazivanje, a Bog ne voli pokazivanje nego stvarna i iskrena djela.

HR: Kako ocjenjujete književnu scenu Hrvata u Srbiji, čiji ste posljednih godina aktivni dionik?

Hrvatsku književnu, pa i kulturnu scenu u Srbiji ocjenjujem ocjenom – odličan! Ako ste pomislili da je to laskanje, šala ili udvorištvo, prevarili ste se. A ako me pitate može li ta scena biti bolja, odgovorit ću vam – naravno! I to daleko bolja. Sad ste se začudili jer odgovori izgledaju proturječni. Ne! Evo objašnjenja. Kulturna scena je odlična ako uzmemo u obzir mali novac kojim se ona održava i sve ružne stvari kroz koje je prošla hrvatska nacionalna manjina. Za vrijeme rata izravno napadana a nakon rata gurana u stranu. Kao da se netko boji Hrvata?! Ako za vrijeme rata nisu dizali pobune, ne znam zašto su i danas opasnost? No, nećemo dalje o politici jer je pitanje postavljeno u svezi s kulturom. Ovdašnja kulturna scena bi mogla biti bolja ukoliko bi se matična država, dakle Hrvatska, više bavila svojom manjinom. Mislim da se njome bavi daleko manje nego bi trebalo. To čini prilikom blagdana i sličnih događaja no radnih je dana daleko više. Ne mogu zamisliti da se u Zagrebu, ako nigdje drugdje, bar unutar neke knjižare, ako već nema mjesta za vlastitu, ne mogu naći knjige koje objavljuje NIU Hrvatska riječ ili neki drugi hrvatski nakladnik iz Srbije. A ako je riječ o žanrovima, nešto ću reći. Poštujem i volim pjesništvo, no čini mi se da su ostali književni rodovi, poput romana i pripovijesti nedovoljno zastupljeni. Ne treba se bojati pisati romane. Nije to tako teško. 

 HR: Kako vidite položaj književnosti i kulture uopće, danas u Srbiji? Je li izgubila ugled kojega je imala ranije, ima li je dovoljno u medijima?

Problemi knjige i književnosti u Srbiji se u bitnim dijelovima ne razlikuju od bilo koje druge zemlje. Elektronika je zamijenila papir. Knjige se ne kupuju nego se čitaju s ekrana računala. Rekao sam da će knjige, ako se taj proces nastavi, postati sve vrjednije i vrjednije. Ne mislim na knjigu kao tekst nego na svezak papira koji se kupuje u knjižari za sebe ili kao poklon. Postat će nešto poput grafike. Grafika ima malu tiražu te je zato skuplja od, na primjer, plakata. No, sajmovi knjiga će i dalje postojati, knjižnice će i dalje otkupljivati i čuvati knjige, učenici će i dalje nositi knjige u svojim torbama. Pisci će i dalje pisati iako odavno ne pišemo nego tipkamo, urednici će i dalje tražiti »rukopise« koji bi se danas mogli nazvati »tipkopisi«. Moguće da će književnosti i književnika biti sve više ali će kvantiteta rušiti kvalitetu što se odavno čini. Najčitanije neće biti i najbolje knjige no tako je bilo oduvijek. Tako je i u glazbi. Najslušanije su najjeftinije pjesme. Dominiraju »pjesmuljci« koji u nekoliko tonova začinjenih s nekoliko vulgarnih dvosmislica »kultiviraju« narod. Nisam elitist, pa da mislim da svi moraju slušati Bacha ili Händela, niti ja ih ne slušam redovito, no ne mora se ići u drugu krajnost. Ipak, vrijeme će »konzervirati« ono što valja a što ne valja ima kratki rok trajanja i odlazi u zaborav. Nije to ništa novo. Dapače. 

HR: Pišete li neke nove književne tekstove? O čemu su, kad ih možemo očekivati?

Završio sam treći roman. Žanrovski je i ovoga puta riječ o mješavini. Dijelovi romana su povijesni, miješaju se s feljtonskim cjelinama, autobiografskim dijelovima a poveznica su ljudi koji se zovu – Nikola. Naravno, nije tu riječ o biografijama u doslovnome smislu riječi nego o sudbinama muškoga svijeta u ratu, miru, znanosti, kulturi, vjeri. Moj se tata zvao Nikola, djed također, tu je, jasno, i »gospodar munja« čije vrijeme tek dolazi a preziva se Tesla, tu je i sveti Nikola koji je zaštitnik svih nikola. Roman se stoga zove Zaštitnik i posvećen je svetomu Nikoli, dobroćudnomu starcu koji ostavlja djeci poklone za Božić. Budući da sam rođen u Vukovaru u kojemu je bio svima znani rat, naravno da sam razmišljao: da li, što, kada i kako pisati o tomu događaju? Nije bilo lako, ali napisao sam kazališni tekst o toj temi. U tekstu su tri lika – Hrvat i Srbin, te vukovarski Nijemac. Oni su prijatelji no i rođaci, jer su oženjeni sestrama onoga drugoga. Tako sam dobio i mješovite brakove koji nisu tema ali su zanimljivi u dramskome smislu jer postoje situacije za dodatne zaplete. Kazališni tekstovi nemaju moć koju ima film a to je veliki prostor. Zato sam ih stavio u ulogu izbjeglica koji su također proživljavali ratne drame iako nisu bili na bojišnici. Unatoč sukobu njihovih naroda, oni, budući da su prijatelji, brinu jedan o drugome i zbog toga dolaze u rizik da ih njihove nacije proglase izdajicama i kukavicama. Njihova drama je u tome što pomažu protivničkoj strani. I sâm sam svjedočio i pomagao sličnim ljudima koji su dolazili iz Vukovara. I ne samo iz Vukovara nego i iz Bosne i Hercegovine. Dok čekam scensku izvedbu ili ekranizaciju i ovaj ću tekst pretočiti u roman i ponuditi ga Hrvatskoj riječi u Subotici. Znam samo da će se neki Vukovarci obradovati jer me pitaju »Kada ćeš napisati nešto o Vukovaru?«.