Arhiv tekstova

Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata osnovana je 28. prosinca 1991. u glavnom gradu Hrvatske, kada su Hrvati u velikom broju bili prisiljeni napustiti svoj zavičaj u kojem su stoljećima živjeli kao autohtono stanovništvo i svoje utočište pronaći u matičnoj državi, Hrvatskoj. Povratak Vojislava Šešelja iz Haaškog pritvora, jedine osobe koja je ikada procesuirana i za zločine etničkog protjerivanja nesrpskog stanovništva Vojvodine, kod protjeranih Hrvata iz Vojvodine probudilo je teška sjećanja na devedesete godine prošlog stoljeća, kada se, kako se procjenjuje, iselilo više od 40.000 Hrvata, pod pritiskom i prijetnjama. 

Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema Bačke i Banata izdala je priopćenje za javnost povodom 25. obljetnice početka progona. Priopćenje prenosimo u cijelosti.

 

Srijemski Hrvati pod najžešćim udarom

 

»Ove se godine navršava 25. obljetnica progona vojvođanskih Hrvata, prvenstveno onih iz Srijema. Ta tragična epizoda novije hrvatske povijesti kao da je vraćena na početak nakon što je Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda oslobodilo vođu srpskih radikala Vojislava Šešelja po svim točkama optužnice za ratne zločine u Hrvatskoj, Vojvodini i Bosni i Hercegovini. U skladu s tom odlukom, među ostalim, za haaške suce riječi koje je Šešelj izgovorio u vojvođanskim Hrtkovcima, a što se potom odrazilo i na druga mjesta, ponajviše u vojvođanskome dijelu Srijema, predstavljaju jasan poziv na protjerivanje Hrvata. Međutim, većina njih ocijenila je da Tužiteljstvo nije dokazalo da su one i dovele do prisilnog odlaska Hrvata ili do kampanje s ciljem njihova progona. Iako je ta većina zaključila da su dva Šešeljeva govora u Skupštini Srbije predstavljala jasne pozive na protjerivanje i prisilno premještanje Hrvata, predsjedavajući sudac Jean Claude Antonetti ipak je rekao kako većina smatra da su oni predstavljali ‘alternativni politički program koji nikad nije proveden’.

Iako se miting u srijemskom selu Hrtkovci od 6. svibnja 1992. godine, na kojemu su pročitana imena 17 mještana hrvatske nacionalnosti kojima je zaprijećeno da se moraju iseliti, nakon čega je 20 obitelji hrvatske nacionalnosti nasilno izbačeno iz svojih domova, uzima kao početak progona nesrpskog stanovništva i ostalih neistomišljenika iz Vojvodine, pri čemu su upravo srijemski Hrvati bili pod najžešćim udarom, godinu dana prije toga događaja, 1. svibnja 1991. godine, u Novom Slankamenu je skinuta hrvatska zastava s Hrvatskog seljačkog doma nakon čega su uslijedila zastrašivanja,  premlaćivanja, protjerivanja, ubijanja, prisilna novačenja i druga zlodjela nad tamošnjim Hrvatima. Prema podacima izbjegličkih udruga iz Vojvodine, na teritoriju istočnog Srijema i južne Bačke ubijeno je 25 Hrvata koji su na taj način poslužili kao svojevrsno oruđe prisile na masovno iseljavanje građana hrvatske nacionalnosti, ponajprije iz Vojvodine što je i rezultiralo time da je njih više od 40.000 protjerano iz svojih domova u razdoblju od 1991. do 1996. godine. 

Na meti su bili pojedinci, cijele obitelji, mladi, stari, djeca, te katoličko svećenstvo koje nije bilo pošteđeno premlaćivanja i koje je u ta nesretna vremena, riskirajući vlastiti život, tražilo načine da pomogne i zaštiti svoje vjernike. Hrtkovci jesu postali simbol protjerivanja Hrvata iz Srijema i općenito Vojvodine, ali Hrvati su protjerivani i iz drugih vojvođanskih mjesta: Starog i Novog Slankamena, Golubinaca, Sota, Morovića, Erdevika, Kukujevaca, Gibarca, Šida, Vašice, Rume, Iriga, Beške, Maradika, Inđije, Zemuna, Novih Banovaca, Surčina, Srijemske Kamenice, Beočina, Čerevića, Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca, Srijemske Mitrovice, Nikinaca, Platičeva, Martinaca, Sonte... Na taj je način promijenjena demografska struktura prvenstveno Srijema, a od izbjeglih Hrvata nitko se nije vratio u rodni kraj. 

Primjerice, selo Kukujevci u općini Šid, u kojemu su se u tom razdoblju također događala ubojstva Hrvata, 1991. godine imalo je 97 posto hrvatskog stanovništva s preko 500 obitelji, dok se danas hrvatske obitelji tamo mogu prebrojati prstima jedne ruke. I ne samo to, ostala su nekažnjena brojna zlodjela (zastrašivanja, fizička i psihička zlostavljanja, razni oblici šikaniranja, prisilna vojna mobilizacija, prijetnje, bacanje bombi, uništavanje imovine, uključujući i crkvenu, otmice, premlaćivanja, silovanja, masakriranja, ubojstva) koja je provodila i regularna srpska vojska i policija uz suglasnost tadašnje vlasti, a ne samo paravojne postrojbe među kojima je bila i ona jednog novoizabranog zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srbije.

 

O protjerivanju se šuti

 

Službena statistika je potvrdila da je broj pripadnika hrvatske manjine između dva posljednja popisa stanovništva u Srbiji opao za 18 posto, što je natprosječni pad za ukupnu manjinsku populaciju. Rezultati su još porazniji kada se analizira posljednjih pedeset godina. U nešto više od pola stoljeća Hrvati su izgubili dvije trećine svoje populacije, nestalo je 70 posto Hrvata u Srbiji. Govoreći jezikom brojki to znači da se od 1961. godine, kada je u Srbiji živjelo 196.409 Hrvata, pa do posljednjeg popisa stanovništva 2011. godine ta brojka smanjila na samo 57.900.

Prema Fondu za humanitarno pravo, Prvi osnovni sudu u Beogradu naložio je Republici Srbiji da Stjepanu Oskomiću iz Kukujevaca isplati milijun dinara (16.000 eura) odštete zbog etnički motiviranog ubojstva njegovih roditelja Agice i Nikole Oskomića u kolovozu 1993. godine u Kukujevcima. Riječ je o jedinoj presudi u korist Hrvata (iako novac ne može nadoknaditi živote), vezanim uz spomenuta zbivanja tijekom 1990-ih.

Unatoč nestajanju Hrvata u Srijemu, napose u naseljima koja su nekada naseljavali većinski ili u velikom postotku, nizu neriješenih pitanja (primjerice, pitanja nestalih i ubijenih civila za koje nitko nije preuzeo odgovornost poput braće Abjanović iz Morovića, pitanje obeštećenja onih koji su bili prinuđeni ostaviti svoju imovinu u Srbiji, neriješeno pitanje mirovina i dr.), i nakon toliko vremena o protjerivanju građana hrvatske nacionalnosti iz Vojvodine, a i iz Srbije općenito se šuti. 

 

Istina o tragičnoj sudbini

 

Zaokret u tom pogledu napravio je, među ostalim, projekt Nepodobni građani potaknut na inicijativu Vojvođanskog građanskog centra iz Novoga Sada, koji se ubraja među malobrojne projekte čiji je cilj osvijetliti ono što se vojvođanskim Hrvatima događalo tijekom 1990-ih. Takvih bi projekata trebalo biti više, kao i sluha u hrvatskoj i srpskoj javnosti, te među vladajućima i u medijima, upravo zbog primjera kakav su braća Abjanović i još dvadesetak ljudi koji su izgubili svoj život tijekom devedesetih godina u vojvođanskom dijelu Srijema, iako u njemu nije bilo rata, ali i zbog velikog broja vojvođanskih Hrvata koji su protjerani iz svog rodnog kraja. Cilj takvih projekata nije poticanje na osvetu, nego sprječavanje da istina o tragičnoj sudbini vojvođanskih Hrvata tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća izblijedi iz kolektivnog sjećanja napose među stanovnicima Vojvodine, ali i da mladima i generacijama koje dolaze bude podsjetnik da se takvo što nikada ne ponovi.

Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema Bačke i Banata ovim putem želi skrenuti pozornost javnosti da se hrvatska nacionalna manjina u Republici Srbiji danas nalazi u situaciji velike obespravljenosti, gdje ne uživa ni približno ona i onakva prava koja srpska nacionalna manjina uživa u Republici Hrvatskoj. Iako je sporazumom o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj od 15. studenoga 2004. godine, definiran pravni okvir na koje su se države potpisnice obvezale, za razliku od Hrvatske, Srbija ne izvršava svoje obveze prema navedenom sporazumu. Također, pozivamo sve institucije i političke aktere Republike Hrvatske da s više razumijevanja i senzibiliteta pristupe problemima hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji koja je u prošlosti bila uvelike zapostavljana od dosadašnjih politika Republike Hrvatske.«