Arhiv tekstova

Temelji Orluškovog salaša na ulazu u Tavankut iz pravca puta Subotica – Sombor postavljeni su 1870. godine kada se obitelj Orlović seli iz Zlatnog kraja s pjeskovitog područja u južniji dio Tavankuta, pogodniji za zemljoradnju. Prvi salaš je imao stambeni dio kao i štalu za konje, da bi se 1900. godine pristupilo izgradnji novog salaša naspram postojećeg. Upravo je taj objekt novijeg datuma, još uvijek očuvan i pod zaštitom kao spomenik kulture, što potvrđuje odluka Vlade Srbije iz 2001. godine. Jedan od još uvijek očuvanih objekata je i ljetna kuhinja koja se sastoji od dvije prostorije. S jedne strane salaša, prema putu za Tavankut, nalazio se i voćnjak, dok je druga strana, okrenuta njivama, služila kao ledina jer su se na salašu uzgajale ovce i koze. Salaš je bio ograđen prošćem i zaštićen visokim bagremovima. Položaj salaša je pogodovao vojsci Kraljevine Jugoslavije kao jedna od obrambenih točki gdje su se kopali rovovi i formirali čvrsti bunkeri. Tragovi bunkera se mogu vidjeti i danas i pored činjenice da su mađarske vlasti mjesecima pokušavale razvaliti dinamitom spomenute objekte. Obitelj Orlović je obrađivala oko stotinu lanaca zemlje u arendu i vremenom se zemlja oko salaša otkupljivala formirajući gazdinstvo. Brojne sezonske radnike su u značajnoj mjeri zamijenili strojevi koje su kupovali od početka XX. stoljeća do Prvog svjetskog rata. Sadio se kukuruz, pšenica, stočna repa, ječam, djetelina, muharika i zob a po nalogu vlasti, tijekom Drugog svjetskog rata i kudjelja.

 

Zaustavljeno propadanje

 

Salaš obitelji Orlović, među Tavankućanima poznat kao Orluškov salaš, je samo jedan od ukupno dva očuvana salaša na panorami južne strane Tavankuta. Svjedok je ne samo narodnog graditeljstva već i načina života koji je podrazumijevao izoliranost i neovisnost od obližnjeg sela i grada.

Imajući u vidu njegov etnološki značaj, ali i neminovnost propadanja uslijed zapuštenosti, članovi udruge Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Matija Gubec, kao i mnogi članovi hrvatske zajednice u Vojvodini, rado organiziraju radne akcije kojima je svrha zaustaviti propadanje salaša. Znatno važnija nuspojava ovih aktivnosti jeste podizanje opće svijesti unutar zajednice, ali i izvan nje o nužnosti očuvanja spomenika kulture koji imaju snažan identitetski, kulturološki i graditeljski pečat ove regije. Ovim pristupom nesebične skrbi prema nečemu što mora biti javni interes zajednice želi se razrušiti mit o predestiniranoj ulozi nadležnih državnih institucija i institucija lokalne samouprave, kao fizičkih zaštitnika spomenika kulture. Već prethodno istaknuta popularizacija i komercijalizacija salaša kao restorana i prenoćišta za turiste, nije odgovarajuća predodžba ovog specifičnog načina života. Dvije teme koje su prilično suvremene i aktualne, a istovremeno odlikuju salašarski način života, jesu izoliranost i samoodrživost. Upravo su to najupečatljiviji motivi kojima se pravi jasna razlika između života na selu ili gradu, unutar urbanizirane i uređene cjeline, i života na salašu. Ta razlika je najčešće osnova sentimenta starijih generacija koje su na posredan ili neposredan način doživjele život na salašu, kao i onih posjetitelja, koji nisu etnički ili kulturološki vezani za ovaj prostor i njegove specifičnosti, ali žele privremeno iskusiti tu regionalnu osobenost.

 

Izazov dostojan napora

 

Spontana i samim tim neplanirana nuspojava ovih aktivnosti u nastojanju očuvanja Orluškovog salaša jeste okupljanje brojnih članova hrvatske zajednice, ne samo u Tavankutu već i iz Subotice i njene okolice, kao i Bačkog Monoštora. Veliki broj ljudi koji se angažiraju u ovim aktivnostima podrazumijeva prisutnost mnogih razlika, kako onih profesionalnih i razlika u uvjerenjima, tako i onih generacijskih. Premostiti ove razlike je moguće samo uz prisutnost dugoročnog zajedničkog cilja koji neće biti odveć apstraktan a tiče se očuvanja našeg identiteta, čineći to na konstruktivan i vidljiv način. Namjera je ovu praksu organiziranja radnih akcija učiniti učestalom, otvarajući mogućnost sudjelovanja svima koji se mogu poistovjetiti s opisanim ciljem. Salaše je potrebno staviti u jednu novu dimenziju sagledavanja, dimenziju koja će podsjetiti na način života koji se odvijao na njima u prošlosti, ali je osim toga potrebno ponuditi nove mogućnosti uporabe salaša, mogućnosti koje će odgovoriti zahtjevima suvremenog, pazeći da se time ne narušava njihova autentika i ne iskrivljuje slika iz prošlosti. Izazov dostojan napora cjelokupne zajednice.