Arhiv tekstova

Bolesti ovisnosti ne poznaju državne granice i podjednako su veliki problem i Srbije i Hrvatske, ali načini na koji ove dvije zemlje provode program resocijalizacije različiti su. U Hrvatskoj Vlada od 2007. godine provodi program u koji su uključene i nevladine organizacije, zdravstveni sustav i centri za socijalnu skrb, a rezultati se mjere brojem bivših ovisnika koji su našli posao ili završili školovanje, što im je omogućilo njihovu resocijalizaciju u zajednicu u koju su se vratili. 

»Načiniti korak i početi liječenje, bilo u nekoj terapijskog zajednici ili u zdravstvenom sustavu, važna je prekretnica za svakog ovisnika. No, problem nastaje nakon završenog liječenja ili boravka u terapijskoj zajednici, jer se ovisnici koji su doživjeli neku promjenu praktički vraćaju u okruženje iz koga su otišli na liječenje. Oni su se promijenili, ali je njihova obitelj ostala ista; tu je i staro društvo koje je za njih velika kušnja. I što se događa? Svi napori koje su uložile socijalne i zdravstvene ustanove, udruge, na kraju mogu pasti u vodu na tom posljednjem koraku, a to je resocijalizacija. To je i razlog što je Vlada Hrvatske 2007. godine počela s projektom resocijalizacije ovisnika. Projekt se temelji na sustavnom pristupu resocijalizaciji, kao i stvaranju uvjeta za zapošljavanje i završetak školovanja«, kaže stručni suradnik u rehabilitaciji ovisnika Udruge Stijena iz Hrvatske Darko Čondić.

Za razliku od Hrvatske Srbija nema takav program, te su bivši ovisnici nakon povratka u zajednicu suočeni s mnogim problemima, a najveći je svakako problem pronalaska posla, jer društvo teško prihvaća bivše ovisnike A glede programa Hrvatske, njega mogu koristiti samo ovisnici koji su prošli proces liječenja.

 

Državni program potpore

 

Konkretno, kroz hrvatski državni program omogućava se završetak školovanja, prekvalifikacija, te financiranje cjelokupne ili dijela zarade za one poduzetnike i udruge koje angažiraju bivše ovisnike. »Konkretni rezultati pokazuju da smo za sedam godina trajanja ovog programa zaposlili 446 bivših ovisnika. To je 446 ljudi kojima je, barem na neko vrijeme, riješena briga o financijama, a rekao bih i briga oko viška slobodnog vremena, jer jedan bivši ovisnik s viškom slobodnog vremena je tempirana bomba. U obrazovni sustav uključeno je 228 bivših ovisnika, a riječ je o prekvalifikaciji za zanimanja kojih nedostaje na tržištu rada. Na teret Ministarstva znanosti i obrazovanja školovalo se 568 bivših ovisnika. Mi smo, kao udruga, pomogli oko 6.000 bivših ovisnika, ali šire gledano ta brojka je veća jer smo pomažući njima pomogli i njihovim obiteljima. U 2014. godini u programe resocijalizacije uloženo je oko 150.000 eura, a u  prevenciju i liječenje 1,5 milijuna eura«, kaže Čondić, koji posebice ističe važnost civilnog sektora koji mnogo brže i efikasnije može raditi na terenu, kao što su informiranje bivših ovisnika o programu i rad na senzibiliranju javnosti kako bivši ovisnici ne bi bili stigmatitizirani u društvu. 

»Potičemo ovisnike, posebice one na bolničkom liječenju, da odu u neku terapijsku zajednicu i na taj način pomogli 300 osoba. Organiziramo radionice u bolnicama Vrapče i u Vinogradskoj obilazimo zatvore kako bismo ih motivirali na promjene«, kaže Čondić još jednom naglašavajući da se problem ovisnosti rješava zajednički uz državne institucije, zdravstvo, socijalnu skrb i nevladine udruge. 

U Hrvatskoj se godišnje u zdravstvenom sustavu liječi između sedam i osam tisuća ovisnika, a 80 posto su ovisnici od opijata. Većina njih nema odgovarajuću naobrazbu, a oko 60 posto nema zaposlenje. Kako izgleda put oporavka i kako u praski funkcionira Vladin program ispričano je u filmu Put u novi život, koji je priča o Željki Jakopčević koja se godinama borila s ovisnošću, a sada je majka, supruga,  angažirana u udruzi Stijena.

 

 

Skup hobi i solo sport

 

Srbija na žalost nema državni program resocijalizacije, ali ima udruge koje pokušavaju biti most između ovisnika i rehabilitacijskih centara. Jedna od takvih udruga je Restart iz Novog Sada koju su osnovali bivši ovisnici. 

»Osobno sam bila ovisnik 15 godina i sada bih rekla da je neki ključni moment bio kada sam dolazila na savjetovanja na kojima su  bivši ovisnici pričali svoje priče, davali nam potporu. Bilo je lakše s tim saznanjem da rješenje negdje postoji, pa sam spremnija i ušla u proces rehabilitacije«, kaže Tina Pantović iz udruge Restart koja iz osobnog iskustva svjedoči da je moguće osvojiti pobjednički karakter i suočavati se sa životnim problemima na jedan normalan i zdrav način. Jedan od načina pomoći ovisnicima u Srbiji su metadonski centru. Otvoreni su prije nekoliko godina kao dio projekta, koji su financirali Švicarci. Poslije okončanja tog projekta neki od centara su zatvoreni, ali somborski, smješten na Psihijatriji i dalje radi, ali s pacijentima sada radi samo jedan liječnik i jedan medicinski tehničar. Mišljenja o uporabi metadona u liječenju ovisnika su podijeljena, pa tako jedni smatraju da se heroinska ovisnost zamjenjuje drugom, a drugi pak da dobrobit ove terapije vide u tome što se smanjuje stopa kriminaliteta, kao i širenje hepatitisa C i HIV-a, ali isto tako korisnici metadona postaju doživotni ovisnici. 

»Tijekom rada metadonskog centra proveli smo istraživanje kako bismo vidjeli kakva je struktura pacijenata koji su koristili metadonski centar u Somboru. A ta istraživanja pokazala su da su 60 posto pacijenata koji su prošli kroz metadonski centar jedinci ili prvorođena djeca, u 46 posto slučajeva oni su iz obitelji u kojima su roditelji ovisnici, najčešće otac od alkohola, a majke od  analgetika, dvije trećine njih imalo je hepatitis C,  60 posto bili su izvršitelji kaznenih djela, najčešće razbojništava. Barem jednu over dozu imalo je njih 40 posto«, kaže psihologinja Irena Banda, koja je bila angažirana kao psiholog u metadonskom centru u Somboru. Ona ističe važnost prevencije, odnosno rada s mladima, koji mora početi sa sve mlađom populacijom djece, jer se granica prvih susreta s drogom pomjera na dolje, pa tako ima djece koja se s opijatima susreću već kao desetogodišnjaci. »Narkomanija jeste skup hobi i solo sport, jer ovisnici na kraju ostaju sami. Kod njih je besperspektivnost jako izražena i zbog toga im treba pomoći«, kaže Banda.

Jedan od načina pomoći su terapijske zajednice, a jedna od njih je TZ Duga iz Novog Sada. Dušan Beređi, bivši ovisnik, koji je sada protestantski svećenik, ističe važnost prevencije kojom moraju biti obuhvaćena školska djeca. 

»Prevencija ne znači da mi djeci pričano o narkomaniji, već znači da im ponudimo alternativu. Sport, likovne radionice, čitateljski klubovi to su druge mogućnosti i samo treba naći načina zainteresirati djecu za to. Istaknuo bih također da kod nas ne funkcionira suradnja sa socijalnim službama i na koncu najveći problem je što država nema posebne programe za bivše ovisnike«, zaključio je Beređi.