Arhiv tekstova

Da je netko iz istraživačkih agencija mogao došapnuti Aleksandru Vučiću da će u Skupštini Srbije imati manje zastupničkih mjesta nego što ih je koalicija oko Srpske napredne stranke (SNS) osvojila prije dvije godine vjerojatno se ne bi odlučio za izlazak na izvanredne republičke izbore nakon izvanrednih izbora 2014. Naime, kako sada stvari stoje (utorak prije podne) SNS će sa svojim partnerima imati 131 zastupničko mjesto u republičkom parlamentu, što je tek za pet više od proste apsolutne većine, odnosno čak 27 manje u odnosu na izbore prije dvije godine.

 

Vojvodina pala, Pász-toru hvala

 

Što je, međutim, Vučić dobio izborima na svim ravnima? Prije svega – Vojvodinu. I ovjereno koaliranje sa Savezom vojvođanskih Mađara (SVM). Kako je i sam u ponedjeljak navečer na Radio-televiziji Srbije rekao, SNS u SVM-u ima »najpouzdanijeg partnera« (i obratno), te je – nakon što je objelodanio kako se istog dana čuo s Istvánom Pásztorom – istaknuo kako će predsjednika te stranke predložiti za predsjednika Skupštine Vojvodine. Na taj način predsjednik SNS-a samo je potvrdio ono što njegov »najpouzdaniji partner« nije ni krio tijekom predizborne kampanje: da je glas za SVM posredna potpora SNS-u, a nagrada za to je ostanak na dužnosti koju je Pásztor obavljao i dok je bio u koaliciji s Demokratskom strankom (DS) i Ligom socijaldemokrata Vojvodine (LSV). Naravno, nije teško pretpostaviti ni da će se četvero zastupnika SVM-a u republičkom parlamentu svojim glasovima znati odužiti kada god netko od petero kolega iz SNS-a »usfali« u Skupštini Srbije.

Osim Vojvodine (s izuzetkom općine Vračar u Beogradu), Vučić je osvojio i ono malo preostalih lokalnih samouprava u kojima do jučer njegova stranka nije bila na vlasti. Tako će, primjerice, u Subotici ova stranka s 31 vijećnikom (tri manje od apsolutne većine) ‘ladno moći izabrati – recimo SVM za komotno obnašanje lokalne vlasti, a jedina nedoumica će biti hoće li Vučić i ovdje (poput Skupštine Vojvodine, gdje također ima »apsolutnu relativnu većinu«) biti galantan i mjesto gradonačelnika preporučiti svojim »najpouzdanijim partnerima« ili će svoje lokalne stranačke časnike nagraditi zbog uvjerljive pobjede u tzv. mađarskom gradu u kom su SVM i Mađarski pokret (MP) osvojili po 11 mandata.

U mnoštvu gubitnika na ovim izborima takvima se s pravom mogu osjećati rukovodstvo, članovi, simpatizeri i svi oni koji su glasali za Socijalističku partiju Srbije (SPS). Iako je na republičkoj (a moguće i na pokrajinskoj) razini osvojila drugo mjesto, o tome hoće li ova stranka sudjelovati u vlasti znat će se najkasnije do 28. svibnja, za kada je najavljena izvanredna sjednica SNS-a. Taj datum i inače je bitan za određivanje cjelokupne političke budućnosti Srbije, najdulje u sljedećih četiri godine.

Toliki »rok trajnosti« (n)ovom sazivu Skupštine Srbije i budućoj Vladi ne daje ni lider povratnice na parlamentarnu scenu Srbije Vojislav Šešelj, koji je rekao kako nove (izvanredne) izbore očekuje najkasnije za dvije godine. Osvojivši visoko treće mjesto po ukupnom broju glasova u Republici Srpska radikalna stranka (SRS) zauzela je poziciju koja se u uređenim demokratskim društvima naziva krajnjom desnicom, ostavivši po broju mandata (22:13) iza sebe svoju »bljeđu kopiju« u vidu koalicije Demokratska stranka Srbije – Dveri. Ipak, zbog ideoloških sličnosti nije teško zamisliti kako će ovaj rusofilsko-antieuropski savez vrlo lako naći zajednički jezik u klupama republičke Skupštine.

Iako su uoči izbora jedni drugima otimali glasove gotovo istog profila birača, zajedničkim, znači oporbenim, rječnikom najvjerojatnije će govoriti i 16 zastupnika koalicije okupljene oko DS-a, te onih 13 iz redova Liberalno-demokratske partije (LDP), LSV-a i Socijaldemokratske stranke (SDS). Ovu tvrdnju ipak valja uzeti sa stanovitom rezervom, jer ne manjka glasina o tome kako »galantni« SNS – namjesto dosadašnjeg SPS-a – sudjelovanje u Vladi može ponuditi nekome iz redova LDP-a ili SDS-a. Uostalom, dovoljno je sjetiti se ranijih izjava lidera LDP-a Čedomira Jovanovića u kojima se prilično neuvijeno nudio Vučiću. Nešto slično moglo bi se reći i za predsjednika LSV-a Nenada Čanka, koji je sa svojom strankom na izborima u Vojvodini nastupio samostalno i koji – baš kao i Pásztor – u određenom trenutku također može biti »pouzdan partner« SNS-u za osiguravanje stabilne većine u Skupštini Vojvodine (sjetimo se također i Čankovih riječi o predsjedniku SNS-a: »Ko Vučića naziva diktatorom, taj očigledno ne zna šta je diktatura«).

 

Ton uz sliku

 

Ono što je – istina ne imenujući ju – u ponedjeljak Vučić rekao o DS-u, isto važi i obratno: savez SNS – DS na svim razinama je (za sada) gotovo nezamisliv. To je vjerojatno DS-u i omogućilo razmjerno čvrstu poziciju prelaska cenzusa, jer je dobar dio građana, glasujući za njih, zapravo glasovao protiv SNS-a. Tu posebno treba istaknuti hrabrost (i dostojanstvo) Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) da – za razliku od SVM-a – stane uz listu koja je unaprijed sebe svrstala u redove oporbe, ali isto tako i spremnost DS-a da unutar svoje koalicije primi političku stranku koja zastupa interese jedne od najomraženijih nacionalnih zajednica u Srbiji. Međutim, za razliku od bivšeg predsjednika i zastupnika ove stranke Petra Kuntića, od sadašnjeg (predsjednika i zastupnika) Tomislava Žigmanova realno je očekivati da u Skupštini Srbije, osim slike, ova stranka konačno dobije i »ton«. Sam Žigmanov – istina uz nehotičnu ili hotimičnu potporu visokih državnih dužnosnika Srbije i Hrvatske – tu je šansu dobrano već iskoristio, pojavljujući se (nešto kao pandan Miloradu Pupovcu) u medijima s obje strane granice, »oživljavajući« tako u javnosti i većinu sunarodnjaka koje politički zastupa. Na njemu samom je odluka o tome hoće li svoj budući rječnik u Skupštini Srbije uskladiti s tonom liste zahvaljujući kojoj se tamo našao ili pak s onim iz matične domovine koji je sve odlučniji u postavljanju uvjeta pod kojim će se Srbija kretati na putu pristupa Europskoj uniji, a jedno od njih tiče se i garantiranog mjesta u najvišem državnom tijelu.

O (razmjernom) uspjehu DSHV-a može se govoriti i kada je riječ o Skupštini Vojvodine, gdje će zastupničko mjesto iz redova ove stranke pripasti Vesni Prćić. Ali, i ona će, poput Žigmanova u Skupštine Srbije – u »Banovini« biti tek oporba.

Ako je vjerovati riječima Saše Radulovića, ista, zapravo još odlučnija oprba SNS-u u Skupštini Srbije bit će i šesnaestoro zastupnika »Dosta je bilo«. Lider ovog pokreta, baš kao i predsjednik DS-a Bojan Pajtić, još je jednom ponovio kako savez s najjačom strankom ne dolazi u obzir niti na jednoj razini. Ponovivši uvjerenje u skori Vučićev pad, Radulović je istaknuo da Pokret »Dosta je bilo« neće odstupiti niti od jedne od 20 programskih točaka s kojima su pred građane izašli uoči izbora.

Ono što je također obilježilo protekle izbore svakako je i veliki broj pritužbi na njihovu neregularnost, a sve one, bez obzira na to s koje strane dolazile, usmjerene su ka SNS-u kao stranci koja nije birala sredstva kako da osvoji što (je moguće) više glasova. No, za razliku od gubitnika, mediji u svijetu nisu se toliko bavili pitanjima »bugarskog voza« koliko onim da je Srbija u nedjelju birala »između Moskve i Bruxellesa«, a – što bi rek’o jedan ruski novinar – (opet) »izabrala treći put«, aludirajući prilično jasno želju (bivše i buduće vlasti) da se pomiri »razum i srce« u zemlji.

Kada je riječ o samoj izlaznosti, stvar bismo mogli promatrati i ovako: prema neslužbenim podacima, u Srbiji u nedjelju čak 44 posto građana nije izašlo na izbore. Ako se u obzir uzme situacija u kojoj žive, kao i činjenica da je pobjednik to (p)ostao padom ispod 50 posto glasova gotovo na svim razinama, eto razloga za Radulovićev (naizgled neutemeljen) optimizam i šanse za (naizgled postojeći) razum oporbe.