Arhiv tekstova

Naredne četiri godine, ukoliko ponovno ne bude izvanrednih izbora, Republiku, Pokrajinu i većinu gradova i općina vodit će SNS. O rezultatima izbora, novim političkim opcijama u parlamentu i promjeni vlasti u Vojvodini za naš list govori politolog Duško Radosavljević.

HR: Izbori su iza nas, a rezultati manje-više očekivani. Što je za Vas bilo iznenađenje na ovim izborima: Rezultat SNS-a, ulazak desnice u parlament, to što je Pokret Dosta je bilo postao parlamentarna stranka?

Što se tiče republičkih izbora ovo su bili iznuđeni izbori i oni nisu donijeli kvalitetu više. Naprotiv, kada bi se gledalo matematički, oni su za vladajuću partiju ustvari gubitak. Pasti sa 158 mandata na 131 zastupnika u republičkom parlamentu ne djeluje na prvi pogled da je u pitanju smislena politika. To je samo na prvi pogled, jer izbori i nisu bili raspisani zato da bi se nastavilo vladati s tom komotnom većinom, već iz nekoliko drugih razloga. Jedan od razloga je bilo prekrivanje pokrajinskih i još više lokalnih izbora. Znači, u podtekstu je bilo uniformiranje vlasti na svim nivoima, pa makar se radi toga žrtvovalo nešto od centralne vlasti. Jasno, zato što je najveća snaga SNS njen neupitni vođa  Aleksandar Vučić.

HR: Znači li to da SNS nije imao, da tako kažemo, hrabrosti raspisati lokalne i pokrajinske izbore, bez republičkih i bez Vučića na čelu te izborne liste? 

Ne bih rekao da je tu pitanje neke hrabrosti. Kada biste pitali njihove lokalne vođe, mislim da bi oni rekli da imaju hrabrosti letjeti u nebo, ali pitanje je samo koliko bi s tom hrabrošću oni prikupili glasova. Vučić je magnet za jedan dio srpskog biračkog tijela i zato su išli na to da će on »povući« lokalne liste. Da su bili samo lokalni izbori, on ne bi mogao stići do svih  mjesta i širiti svoje poruke – reforme, eurointegracije, sukob sa starim i sve te lijepe i fine ideje kojima je on »povukao« i lokalna vodstva. SNS je pokazala unazad četiri godine, koliko obnaša vlast, da je ona jedno veliko tijelo, ali da glava nije toliko velika, što znači da oni imaju veliki problem s kadrovima. Taj nedostatak kadrova se posebice vidi na lokalu, gdje konačno svi mi i živimo, gdje se ljudi poznaju, a upravo se tu pokazalo da osim jedne velike ideje i partije oni nemaju lokalne lidere. Zato je bitno bilo »povući« lokalne lidere. Istovremeno treba reći da ni ljudi koji su trebali preuzeti vlast u Pokrajini ne bi lako na kraj izašli s ljudima koji su godinama sinonim pokrajinske vlade i sinonim jednog relativno normalnog života. Zato se trebala uključiti najjača partijska mašinerija, najpoznatiji ljudi. Lakše je vladati sa 131 zastupnikom u Republici, ako imaš vjernu drugu ekipu u Pokrajini i svoje ljude na lokalu. Lakše se vlada, bez obzira što na prvi pogled djeluje da si izgubio nekoliko postotaka u samoj republičkoj vlasti, kada je s druge strane SNS učvrstila svoju vlast po vertikali – od države do mjesnih zajednica. 

HR: Ono što je obilježje ovih izbora jest povratak nekih stranaka desnice u republički parlament. Bez obzira na jednocifreni postotak glasova, skreće li srbijanska politička scena u desno?

Rekao bih da jeste načinjen značajan korak u desno. Vratile su se neke stranke, kao prva SRS i kao druga DSS. Radikali su populistička stranka i kod njih se često prepliću i ljevičarski i desničarski elementi, iako je bazična stranka desnice. Znači, jedna stranka koja je manipulativna, stranka političke nekulture i političkog primitivizma. DSS je izrazito desničarska stranka, stranka one srpske desničarske intelektualne elite, koja žali za prohujalim vremenima i koja smatra da će promijeniti tok srpske povijesti, izrazito antizapadnjačka, euroskeptična i rusofilska stranka. Znači, imat ćemo jak zamah desnice, što će biti obilježje budućeg parlamenta.

HR: Može se reći da je još jedno obilježje ovih izbora to što je Pokret Dosta je bilo postao parlamentarna stranka; prošao je cenzus u Pokrajini i mnogim većim gradovima, primjerice u Novom Sadu je na drugom mjestu po osvojenom broju glasova. Što nam to govori?

Vrlo je to zanimljiva politička grupacija u nastajanju, za koju tek treba vidjeti hoće li biti sposobna napraviti jedan konzekventan politički program, jer ovo za sada jeste prevashodno program gospodarskih reformi koje oni nude. Znači, politička scena u parlamentu bit će jako zanimljiva. Tu treba imati u vidu i povratak Borisa Tadića i Čedomira Jovanovića i naravno vrlo oslabljenu Demokratsku stranku. DS će se i kroz rad u parlamentu pokušati vratiti na pozicije za koje ona smatra da joj pripadaju. I da se vratim na Vaše prvo pitanje –  jesu li ovi rezultati iznenađujući? Ja nisam očekivao da će obje desničarske grupacije i radikali i DSS ući u parlament, ali pokazalo se da na srpskoj desnici još postoji rezervoar glasova. Naravno i vječiti socijalisti koji su bili prijevremeno otpisani, a pokazalo se da oni ipak imaju stabilno biračko tijelo. Sada će biti zanimljivo vidjeti hoće li ih Vučić htjeti u koaliciji. 

HR: Spomenuli smo Pokret Dosta je bilo, pa Vas pitam može li to biti neka politička budućnost Srbije, koja će okupiti sve razočarane glasače, možda neka vrsta našeg Mosta?

Most je u Hrvatskoj  nastao kao reakcija na vladavinu HDZ-a iako je on HDZ-u izvorno više blizak nego li SDP-u, što se kasnije pri formiranju Vlade i pokazalo. Dosta je bilo jest možda retorički blizak onome što Vučić priča da bi želio raditi, ali ono što bi želio raditi i što zapravo radi dvije su različite stvari. Ne može se u ovom trenutku uopće reći na koju političku opciju liči Dosta je bilo. Imaju jak gospodarski program i prema onome što smo do sada čuli Radulović je mnogo više opredijeljen ka reformama, nego li što je to Most u Hrvatskoj. Po mom sudu Radulović ne može biti predvodnik nekog šireg pokreta iz prostog razloga što se još uvijek uči politici. Može biti dio jednog takvog pokreta, ali ja mislim da bi u tom pokretu ljudi željeli vidjeti i Radulovića i koaliciju oko Tadića, Čede i Čanka, i DS, pa i Borka Stefanovića i još ponekog. To je jedna ekipa, koju je jako teško napraviti, ali dok ta ekipa ne bude poradila na svom zajedničkom nastupu nećemo imati ozbiljnije partije u Srbiji koje mogu prijeći 10 posto na izborima. Srbija, nažalost ima jednu predominantu stranku SNS i jednu stranku stabilne potpore, a to je SPS. Sve ostale stranke ili nisu u stanju prijeći cenzus ili se za to grčevito bore. Poslije toliko godina, na žalost, možemo reći da nemamo definirane partije. Mi imamo partije koje na jednim izborima mogu ispasti iz parlamenta, a na narednim izborima se vratiti. Zato se ne može reći da je stabilna ni partijska struktura niti potpora. Mislim da smo još uvijek u fazi ukrupnjavanja partija. Pa vidite da za neke od stranaka ne bi mogli naći razlog zašto nisu u jednoj partiji. Radulović je odigrao ulogu jednog beskompromisnog borca protiv Vučića i dobio je glasove, a u parlamentu ćemo vidjeti njihovu transformaciju u političku stranku, transformaciju iz svijeta ideja u svijet realnosti. Ako to dobro svlada, onda će i on imati političku budućnost.

HR: Da se vratimo na to ukrupnjavanje političke scene koje ste spomenuli. Koliko izbornih ciklusa treba proći da bi se to dogodilo?

Ne bih ja pitao koliko će proći izbornih ciklusa već koliko mjeseci. Ako ljudima iz Stranke Čedomira Jovanovića, Borisa Tadića, Demokratske stranke to nije jasno, onda će politička scena Srbije biti desno i desnije. U lijevom centru ima mogućnosti da se nešto razvija. Ako oni to ne iskoriste za nekoliko mjeseci, može im se dogoditi da centralna ili lijeva opcija uopće nema kandidata za predsjednika Srbije. Došlo je vrijeme ukrupnjavanja, u protivnom nekima od njih slijedi odlazak u političku povijest.

HR: Da se spustimo na pokrajinsku razinu. Ono što je obilježilo ove izbore jeste odlazak, poslije 16 godina, demokrata s vlasti u Pokrajini. To je bilo i očekivano. No, je li Vas iznenadio tako uvjerljiv poraz demokrata u Vojvodini?

DS je jednom morala izgubiti izbore. S druge strane, bilo je tu nekoliko otežavajućih okolnosti. Prvo četiri godine DS, ali ne samo DS već cijela koalicijska ekipa koja je vodila Pokrajinu izdržavala je pod naletom SNS-a koja je po svaku cijenu željela uzeti i »Banovinu«. S druge strane objektivno došlo je do velikih poremećaja u samoj Demokratskoj stranci. Bilo je tu unutarnjih problema, problema liderskog karaktera. Najveći problem DS-u dogodio se još prije izbora 2012. godine. Demokratska stranka je u trenutku kada je imala apsolutnu vlast, u razdoblju između 2008. i 2012. godine zaboravila svoje političke partnere i aktere civilnog društva s kojima je trebala izgrađivati zemlju. Znači nije iznenađenje što je DS izgubila izbore u Vojvodini, ali jest iznenađenje da su i DS i LSV u Vojvodini dobile manje glasova nego li što su i najveći pesimisti mislili. Znači, nisu uspjeli baštiniti čak ni ono što je u Vojvodini bilo dobro urađeno u posljednjih 16 godina. DS-u slijedi jedno razdoblje obnove, ona ima stabilnu organizacijsku strukturu u Vojvodini i u Vojvodini bi se mogla obnoviti, ali ako bi se vratila svojim korijenima. DS je od svih ovih stranaka o kojima pričamo pred najvećim iskušenjima. 

HR: Prvi puta poslije 30 godina u Vojvodini su se izbori organizirali samo po proporcionalnom sustavu. Da je ostao kombinirani sustav glasovanja i da se polovica zastupnika birala po imenu i prezimenu, bi li rezultati bili drugačiji?

Promjena izbornog sustava uoči izbora uvijek je mač s dvije oštrice. No, s druge strane imate i drugu priču, a to je da je za jaču oporbu SNS-u srpska opozicija morala dogovoriti zajednički nastup. U situaciji kakva je posljednje dvije-tri godine bila u Pokrajini vi ste stjecali dojam da su jedni drugima veći neprijatelji LSV, DS i SVM  nego li SNS. U toj situaciji mislim da je bilo nemoguće sačuvati taj dvostruki način izbora za Skupštinu AP Vojvodine. Možda je ovo i najbolje. Neka se privremeno rastanu, a onda možda u budućnosti i da prave nove koalicije. Za ovih 16 godina među njima su stvoreni toliki animoziteti da oni više niti politički, niti ljudski nisu mogli surađivati. Pomalo neslavno, ali koalicija DS, LSV, SVM završila je svoju vladavinu u Vojvodini.

HR: Koalicija je završila svoju priču, ali jedna od stranaka iz koalicije bit će i dalje dio vladajuće većine u Vojvodini, i već se zna na mjestu predsjednika Skupštine i dalje će sjediti István Pásztor. Je li to iznenađenje?

Mene to nije začudilo, imajući u vidu karakter SVM-a i Istvána Pásztora. Podsjetit ću da je njega napustila jedna grupa uglednih intelektualaca, koji su solidno prošli na ovim izborima. Znači, SVM više neće pretendirati u budućnosti da bude jedini zastupnik interesa mađarske nacionalne zajednice. Podsjetit ću da je Pásztor od 2012. godine na Republici bio u koaliciji sa SNS-om i imao je pet državnih tajnika, pokušao je, preko koncentracijske vlade, na mala vrata uvesti i SNS na vlast u Pokrajini i još treba reći da je ta naglašena suradnja sa SNS-om zacementirana dobrim odnosima vlada Srbije i Mađarske. SVM je odlučio promijeniti koalicijskog partnera, birači su to na ovim izborima djelomice kaznili, a što će biti na narednim izborima vidjet ćemo. Prirodno okruženje SVM je uvijek bilo demokratske i demokratsko-liberalne orijentacije. No, očigledno Pásztor je na ovim izborima uspio uvjeriti svoje glasače, ali već nisam siguran za sljedeće. 

HR: Koliko od toga  to što će  SVM, dakle jedna manjinska stranka, biti dio vlasti može »koristiti« da izvuku manjinske zajednice? Logički bi bilo da se SVM zalaže za neka svoja nacionalna prava koja bi se onda morala primjenjivati i na druge nacionalne zajednice.

Mislim da se to ne može tako promatrati. U Srbiji, ako hoćete imati nekog političkog utjecaja, morate imati svoje ljude u republičkoj vladi. To će SVM iskoristiti, ne toliko za položaj svoje nacionalne zajednice, koliko za svoju političku opciju. Mislim da će se jako dobro pozicionirati ekipa iz SVM-a. Uopće partije nacionalnih zajednica pod parolom da štite interese nacionalnih zajednica, uglavnom štite samo interese vodstva tih zajednica. To često nije jedno te isto. U slučaju da SVM iskoristi svoj utjecaj u Republici i Pokrajini na donošenju novog Ustava, onda bismo mogli reći da oni koriste utjecaj na pravi način. Ukoliko se to iskoristi da se jednom nacionalnom vijeću da više novca, to će izazvati samo otpore. Pitanje zaštite nacionalnih zajednica treba se riješiti Ustavom i sljedeće godine to će vjerojatno biti prvo što se treba raditi.

HR: Vojvodina poslije ovih izbora. Što će se bitno promijeniti?

Velike promjene nećemo vidjeti. Vidjet ćemo personalne promjene i vjerojatno će Dnevnik RTV-a u 17 sati prikazivati neke nove dužnosnike. Umjesto onih iz DS-a gledat ćemo one iz SNS-a. Sada će nova ekipa voziti pokrajinska kola, koristiti službene telefone, divan enterijer »Banovine«. O kvaliteti života i razvojnim pomacima nema ni govora, jer Vojvodina nema ni jednu izvornu nadležnost. Skupština Vojvodine samostalno jedino može donijeti odluku o izboru Vlade i odluku o zastavi i grbu. Nadležnost Vojvodine u ovom trenutku je samo u oblasti kadrovske politike i u osnivanju fondova u koje se daje novac iz Beograda, koji se netransparentno troši, kao što je to radila prethodna ekipa, pa je zato tako i prošla na izborima. Sve ostalo su prenesene, delegirane nadležnosti. Pokrajina se mora definirati Ustavom. Ona se mora urediti kao zbiljska i realna autonomija, koja će pomagati građanima koji ovdje žive da im bude bolje i da budu predvodnici Srbije u nekim aktivnostima. Ako toga ne bude, onda je smisleno gašenje njenih funkcija. Mora se Vojvodina redefinirati i moraju se utvrditi njene nadležnosti, jer u ovom slučaju ona je samo skupa igračka političkih oligarhija. Autonomija Vojvodine jest potreba ljudi koji ovdje žive, ali nije potrebno da imamo samo fasadu ili lažnu autonomiju.