Arhiv tekstova

Sombor se može podičiti da je grad koji ima četiri priznate pasmine golubova, ali osim toga Sombor se može pohvaliti i da ima priznatu pasminu koka – somborsku kaporku. Nastala je ova pasmina početkom prošlog stoljeća na somborskim salašima, a odgajivači ne samo u Somboru već i u drugim mjestima brižljivo čuvaju autohtonost ove pasmine koka. No, i pored toga može se reći da danas somborska kaporka spada u ugroženu vrstu. Jednog od odgajivača somborske kaporke pronašli smo u Monoštoru. To je Davor Francuz, koji ne samo da je odgajivač somborske kaporke, već je i sudac za ocjenjivanje peradi na sajmovima i izložbama.

 

Pasmina stara stotinjak godina

 

Davor kaže da je somborska kaporka nastala početkom XX. stoljeća u okolici Sombora. Ova autohtona pasmina stvarana je od 1900. do 1922. godine kombinacijom domaće kokoši i štajerke koja je donesena iz Celja, a kasnije i ukrštanjem s pasminama houndan i sulmtaler. Stvaraoci pasmine bili su  Stevan Sel, Otto Weigand i Joseph Resch. 

»Poslije Prvog svjetskog rata definiran je standard koji ova pasmina mora ispunjavati. U godinama između dva svjetska rata somborska kaporka bila je poznata i izvan granica Vojvodine kao otporna i produktivna pasmina. Nakon Drugog svjetskog rata kompletna dokumentacija o nastajanju i podrijetlu pasmine je izgubljena, a broj ptica je pao na svega nekoliko ugroženih jedinki. Zahvaljujući entuzijazmu Rudolfa Cirkla i Vere Petkov pasmina je ipak sačuvana. Danas je tražena kod odgajivača čiste rase i ukrasne živine«, kaže Francuz. 

Doznajemo još i da je somborska kaporka prvi puta izlagana 1922. godine. No,  u godinama koje su slijedile pala je u zaborav i tako je bilo sve do 80-tih godina prošlog stoljeća. Pijetlovi dostižu težinu iznad tri kilograma, koke oko 2,5 kilograma, a godišnje snesu oko 180 jaja. Najčešće su u bijeloj boji, mogu biti crvene, graoraste, žutograoraste, plave i crne. Pilići već prvog dana po izleganju imaju malu ćubu na glavi. Po toj odlici somborska kaporka je i dobila ime. 

»Nažalost, danas mali broj odgajivača drži somborsku kaporku. Dobrih odgajivača, posvećenih ovoj pasmini u Srbiji ima tek desetak i brojno joj je stanje kritično. Izgleda da naši odgajivači više drže strane pasmine, da li zato što su im isplativije ili iz nekog drugog razloga, ne znam. Gaji se u Sloveniji i Slovenci na izložbama i sajmovima ptica i peradi traže jaja somborske kaporke. Znam za jednog odgajivača u Švedskoj, nekoliko u Hrvatskoj i to je to«, kaže ovaj monoštorski odgajivač somborske kaporke. 

 

Uporni odgajivači 

 

Naš mladi sugovornik je somborsku kaporku počeo držati još kao dječak s 12-13 godina. Kaže privukla ga je prije svega ćuba na glavi, a još više se zainteresirao kada je doznao da je to pasmina nastala u okolici Sombora, koja je pred nestajanjem. Prošle godine postao je i sudac, odnosno ocjenjivač za rasnu perad. Za Davora je zato pravo pitanje koje su odlike autohtone somborske koke. 

»Boja mora pripadati standardu pasmine, ćuba mora biti skladna, tijelo odgovarati propisanom standardu. Bijela koka mora imati žute noge, žut kljun, srednje dug, blago zaobljen. Kod crne kaporke dozvoljeno je da su noge crne. Bez obzira na boju, ćuba mora biti takva da ne zaklanja pogled kako bi koka mogla vidjeti, da se kreće i hrani. Prsa moraju biti izražena, krila dugačka, proporcionalna tijelu i čvrsto pripijena uz tijelo. Pijevci nemaju posebice razvijen rep ipak ih odlikuje srpasto perje koje je pod kutom od 30 ili 40 stupnjeva. Kod koka rep mora biti skladan, srednje veličine«, objašnjava nam Davor što se sve gleda prilikom ocjenjivanja. 

S obzirom na mali broj, danas je rasu teško očuvati, pa je zato za odgajivače dragocjeno takozvano unošenje nove krvi, odnosno osvježavanja s novim primjercima koji nisu u srodstvu. Davor je redoviti sudionik sajmova i izložbi. Onaj somborski s najdužom tradicijom se podrazumijeva, a tu je i Subotica, Beograd, Novi Sad, Bela Palanka. Razmišlja i o povećanju svog jata, a ove godine prvi puta prijavio se i za državni poticaj koji se daje za očuvanje autohtone pasmine.