Arhiv tekstova

Organiziranje nastave na materinskom jeziku za hrvatsku manjinu u Srbiji od početka je bilo opterećeno nizom različitih problema. Radi toga se neki roditelji nalaze u dilemi oko upisa djece u hrvatskojezične odjele. Ne žele slati djecu u škole koje su udaljenije od njihove kuće, nekima smeta mali broj djece u odjelima ili kombinirani odjeli, neki iz inata ili straha od toga što će misliti šira okolina izbjegavaju djecu upisati u hrvatskojezične odjele. Međutim, postoje i oni koji bez obzira na sve navedene poteškoće procjenjuju kako je za djecu bolje ukoliko dijele klupe s onima koji su im kulturološki slični. Jedna od obitelji koja se bez obzira na sve poteškoće odlučila upisati djecu u hrvatskojezične odjele je obitelj  Zdenka i Jacinte Dulić iz Starog Žednika. 

Predstavljajući nam svoju obitelj Jacinta s ponosom ističe:

»Nas je u obitelji šestero. Imamo četvero djece, tri sina i jednu kćer. Sin Dražen svećenik je u Aleksandrovu, Igor, koji je završio Poljoprivredni fakultet radi u Novom Sadu, Hrvoje je na trećoj godini fakulteta, a kćer Magdalena školu pohađa na hrvatskom jeziku, učenica je II. razreda u Gimnaziji Svetozar Marković«.

 

ODLUKA O UPISU DJECE U HRVATSKOJEZIČNE ODJELE

 

Starija djeca iz obitelji Dulić nisu imala mogućnost pohađati školu na hrvatskom jeziku. Jacinta se prisjeća borbe roditelja za otvaranje sedmog razreda u OŠ Matko Vuković 2007. godine u koji su godinu dana kasnije upisali sina Hrvoja. 

»Naša starija djeca nisu imala prigodu pohađati školu na hrvatskom jeziku, ali čim se za to ukazala prigoda sina Hrvoja smo upisali VIII. razred u osnovnoj školi Matko Vuković u Subotici. Do osmog razreda pohađao je osnovnu školu u Starom Žedniku gdje nije postojala mogućnost upisa u hrvatskojezične odjele, već jedino mogućnost pohađanja predmeta hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Nas devetero roditelja čija su djeca išla u različite škole (u Đurđinu, Starom Žedniku i Subotici) izborilo se za to da se u OŠ Matko Vuković otvori osmi razred. Kada je to omogućeno, tamo je nastavio osnovnu školu. Iako je ostavio društvo s kojim je do tada išao u školu, mogu slobodno reći da je moj sin bio jako sretan u novom okruženju. Pohađajući školu sa sebi sličnima, pronašao je sebe, a ta djeca se i danas intenzivno druže. Nakon osnovne škole nastavio je gimnaziju na hrvatskom jeziku. Kćer Magdalena pohađa nastavu na hrvatskom jeziku od prvog razreda. Kada se upisivala u prvi razred, kod nas se u školi  prijavilo samo četvero učenika za hrvatskojezične odjele i nije se mogao otvoriti odjel. Radi toga smo je upisali u OŠ Matko Vuković. To je značilo da svakoga dana mora putovati od Starog Žednika do grada, što malom djetetu nije lako. Sretna je okolnost što u blizini škole žive roditelji supruga, pa su je dočekivali i ispraćali na autobus. Magdalenin prvi razred je za cijelu obitelj bio jako težak jer smo se morali prilagođavati, voziti je, dočekivati i ispraćati u školu. Od drugog razreda je postala samostalna i išla je u školu sama«.

 

RADI ČEGA UPISI-VATI DJECU U HRVAT-SKOJEZIČNE ODJELE?

 

Kako su starija djeca u obitelji pohađala školu u »mješovitim«, a mlađa u hrvatskojezičnim odjelima, roditelji imaju iskustvo kako u jednom, tako i u drugom obliku školovanja. O tome što su prednosti, a što su negativne strane školovanja na hrvatskom jeziku Jacinta kaže:

»Kada je riječ o školovanju na hrvatskom jeziku, ja ne vidim niti jednu prepreku zašto netko tko se osjeća Hrvatom ne bi upisao dijete u takav odjel. Nama je Srbija dala zakonsku mogućnost za školovanje na materinskom jeziku i ne vidim zašto to pravo ne iskoristiti. Svatko prema svojoj savjesti treba odlučiti. Kako pripadnici ostalih nacionalnih manjina koriste pravo na obrazovanje na materinskom jezik, tako se i mi tim pravom  trebamo koristiti. Mojoj kćeri je učiteljica bila Ana Čavrgov za koju imam samo riječi hvale. Ona je djecu naučila da budu dobri ljudi, da pomažu jedni drugima. Djeca su u odjelu vezana jedni za druge kao obitelj. Naučila ih je poštivati druge, ali cijeniti svoj narod i dičiti se svojom kulturom. U školi moraš naučiti o svojoj kulturi i običajima, na čemu ona puno radi. Djeca su u školi slobodna i, primjerice, smiju pozdraviti s Hvaljen Isus ili Zbogom. Imaju veliko samopouzdanje što meni puno znači, jer sam imala loša vlastita iskustva iz škole. Sigurna sam da će mojoj djeci znanje i samopouzdanje koje su stekli u školi koristiti u daljnjem školovanju. Mislim da strah o kojem svi govore nije razlog zašto roditelji ne žele upisati djecu u hrvatskojezične odjele. Nema se više čega bojati. Mi imamo prijatelje koji su Srbi i koji znaju da naša djeca idu u školu na hrvatskom jeziku. Njima je to sasvim normalno i cijene nas upravo radi našeg pozitivnog i čvrstog stava prema vlastitom narodu«.

 

PRIZNANJE PAJO KUJUN-DŽIĆ ZA DOPRINOS OBRAZOVANJU

 

Obiteljima Zdenka i Jacinte Dulić i Franje i Slavice Skenderović Hrvatsko nacionalno vijeće je na svečanoj sjednici HNV-a 11. prosinca 2015. godine uručilo priznanja za doprinos u razvijanju školstva na hrvatskom jeziku. 

»Izuzetno sam ponosna na ovu nagradu, jer sam je dobila od hrvatske zajednice. Mislim da je moja obitelj nagradu zaslužila, jer se iskreno svim srcem osjećam Hrvaticom i za moju obitelj nije bilo dvojbe i prepreka kada je riječ o upisu djece u hrvatskojezične odjele«.   

 

PORUKA RODITELJIMA BUDUĆIH PRVAŠIĆA

 

»Moja poruka svim Hrvatima i Bunjevcima koji se i malo osjećaju Hrvatima je da poslušaju svoju savjest i upišu djecu u hrvatskojezične odjele. Sigurna sam da  neće pogriješiti. Školovanjem djece u odjelima na hrvatskom jeziku čuva se tradicija, jezik i vjera. Djeca odrastaju u zajednici koja je najsličnija onoj u njihovim domovima, te tako stječu samopouzdanje i vjeru u sebe i vlastite kvalitete. Neki roditelji govore kako ne žele upisati dijete, jer im se ne sviđa ovaj ili onaj političar koji je trenutno na vlasti. Roditelji trebaju shvatiti da ne upisuju djecu u školu radi političara i da bi nekome udovoljili ili tjerali nekome inat nego radi dobrobiti djece. Ono što iz vlastitog iskustva mogu potvrditi je da školovanje djece u hrvatskojezičnim odjelima djeci donosi samo dobro. Zato mame i tate nemojte se bojati nego koristite pravo koje nam je dala država«.

Iskustvo obitelji Dulić najbolja je preporuka onima koji još uvijek dvoje oko upisa djeteta u školu na hrvatskom jeziku. Većina roditelja čija djeca pohađaju školu na hrvatskom materinskom jeziku imaju slično iskustvo. Pozitivna klima i kvalitetni međuljudski odnosi  najveća  su vrijednost školovanja djece u hrvatskojezičnim odjelima, a kao što je poznato, djeca iz ovih odjela ne zaostaju sa stečenim znanjem za  vršnjacima iz mješovitih odjela, već su naprotiv daleko uspješniji od njih.