Arhiv tekstova

Dvije natuknice iz biografije Milovana Mikovića, naime 49. godina bavljenja literaturom i 13 objavljenih naslova, uz napomenu da je poema Avaške godine imala više izdanja i uz činjenicu da je kao urednik objavio preko 150 knjiga drugih pisaca, dostatan su povod za razgovor. Mikovićev opus fascinira i raznolikošću: poezija, proza, eseji, književne i kazališne kritike, rasprave i studije, što svjedoči o Mikovićevom osebujnom stvaralaštvu. Miković niti u jednom trenutku nije zaigrao na kartu masovnog ukusa, podilaženja čitateljima ili prištekavanju na trendove. Takva je i njegova nedavno objavljena knjiga poezije Prah obiteljske srebrnine, koja će uz ostala aktualna izdanja NIU Hrvatska riječ biti predstavljena ovoga petka na međunarodnom Salonu knjiga u Novom Sadu. 

HR: Krenimo od naslova Vaše knjige Prah obiteljske srebrnine. Zbog čega je ostao samo prah?

Pa, zar je ta tvar, taj sublimat što treba izostati iza, trenutačno, osam milijardi dvonožaca – mali, nedovoljan prinos, pače neuvjerljiv baštinski dar? Pogotovu što se u tu bilancu ima još pridodavati, uz usitnjenu tvar, sve što budemo umom i duhom namrli. Što je još u nama, sa nama i oko nas, a jedino ima šansu preostati u toj prepoznatljivoj, ma tek jadnoj gomilici čistoga preostatka, godinama uvjerljivo bivstvujućoj, a onda u zadanom času minuloj. Usitnjenoj do nestanka. Nije li ta gomilica očišćena suvišnih natruha – taj poetski ekstrakt – jedina u stanju sanjati u prahu prah? Prah iz praha podizati? Kada se na nj svede sve čudesno, nevjerojatno i ne-očekivano? Ljudsko, božansko i kozmičko. Stoga, nemojmo se ponijeti olako, iza antinomije o prahu, skriva se puno više od njezina vanjskoga privida. Pa, i kada je slijedom obiteljskoga odgoja, do kojega nam je ne-jednako stalo, iz razloga građanske pristojnosti ponešto potrebno prešutjeti glede sudionika funeralne karnevalske povorke, ugledamo li u njoj protagoniste koji već drže do svoga mjesta u nenamjetljivo utvrđenom redoslijedu. Ukoliko je ikada išta potrebno iz bilo kojeg razloga kriti? Posebice, kada smo već na dan-dva-tri uoči odlaska. Utoliko ovu zbirku, Prah obiteljske srebrnine, možemo čitati i kao projekt o mostu, te se može razumjeti i kao svojevrstan ekvivalent Odi radosti. Nema, dakle, razloga zazirati od praha. Valja biti prah prahu, kada bude rečeno: Mir prahu našemu! I znati iz te nove, drukčije, izmijenjene vizure promatrati snove, uzlete, nebrojene pokušaje, osobne i zajedničke. Osluhnuti svaku riječ. Poslušati rijeke riječi. Poplave riječi. Prepustiti se cunamiju riječi. Sada u prahu! Riječi jezika, toga društvenoga, obiteljskoga, osobnoga identiteta u procesu tranzicije. Uostalom, život bez čitanja, ma i u prahu, je nezamisliv, počevši od prvog pogleda na bradavicu, do uvida u najsloženije riznice do kojih se prebacujemo za samo dva novčića u najnovijem modelu Harunova čuna.

HR: Je li knjiga o kojoj razgovaramo unaprijed osmišljena ili se idejno uobličavala nastankom pojedinih pjesama? Što je ono što karakterizira Vaš postupak prilikom pripreme i samog pisanja određenog djela? Kako zapravo nastaje jedna Vaša knjiga?

U prostoru mojega pjesništva svaka se knjiga gotovo beziznimno, sporo i postupno slaže i sedimentira poput koralja, prema ne uvijek razumljivoj unutarnjoj koherenciji, pa tako ni sam pjesnički subjekt ne mora nužno baš od prve biti svjestan što mu se to kroz jezik zameće i u djelo zavlači. Govoreći nedavno na predstavljanju djela Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik prof. dr. sc. Marka Samardžije, predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović među ostalim je istaknuo: »da se standardni jezik ne izgrađuje niti komu za ljubav niti komu za inat, nego ga svaka zajednica izgrađuje po mjeri vlastitih potreba«. Ova se tvrdnja u stanovitoj mjeri može izreći i glede nastanka pjesničkih i književnih djela. Poput i drugih čovjekovih stvaralačkih iskoraka s njima se iz praha pokreću, da se onamo vrate i u njemu nestanu, pjesme, drame, pripovjetke, romani ... ne nužno baš kao sraz njegovih intima, izrešetanih pogocima manje ili više prepoznatih društvenih procesa. Imam, razumije se, i radova kroz koja promišljeno, iz osobnog, rjeđe narodnog diskursa, pokušavam pridonijeti propitivanju pitanja o tomu tko smo, odakle smo, otkada smo tu gdje jesmo, itd., te će slijedom toga štošta još ostati otvoreno, nedovršeno, u procesu ... I ne uvijek zbog onih koji bi nam htjeli osporiti jezik i ime. 

HR: Trebamo li čitati knjige koje nas ujedaju i bodu, kako je to napisao Franz Kafka? 

 

Knjige koje »ujedaju i bodu« nisu jedini razlog zbog kojega se ljudi lišavaju čitanja, i posve je mala, pače zanemariva mogućnost da takvi ikada dopru do vlastita prava na promjenu, izazvanu, među ostalim, i učinkovitošću stanovita »poetskoga žalca«, radi čega će izostati njihova pitanja, promišljanja, traženje odgovora, eventualna promjena ... Odmičući niz slijepu ulicu nečitanja, takvi se sa svakim narednim korakom beznadno osamljuju i zapravo lišavaju samoga života. A na kraju toga slijepoga hoda čeka ih teško popravljivo osjećanje gubitka koje ukorak prati nemogućnost orijentacije: Ni kamo, ni zašto! Ni čemu, ni dokle! Takvi su u epohi sveopće tranzicije koja je krajem XX. stoljeća zahvatila čovječanstvo, propustili svaku priliku ustanoviti sebe u razmjeru vlastita kulturnog sjećanja i učvršćenju priželjkivana mjesta njemu.    

HR: Što je dovelo do pojave hiperprodukcije kiča, netalentiranih pjesmuljaka stihoklepaca koji su tisućama svjetlosnih godina udaljeni od poimanja estetike i etike, a kamoli predočavanja tih kategorija putem pisanja?

Taj svijet je zakonomjerno prisutan i u biti neuništiv. Ima svoje prepoznatljive interese i cilj. Moglo bi se reći; na neki način i taj je svijet potreban. On omjeruje pisane korpuse koji nisu mjerodavni! I izvan su dijela vrijednih čitanja, budući da je čitanje tek tada vrijedno, ako nam ujedno nudi eventualna, moguća tumačenja svijeta. Ukoliko ovo izostane – nema ni djela! A tko nastavlja s čitanjem toga – čita ništa!

HR: U Vašem pjesničkom pismu Prah obiteljske srebrnine promišljate i o europskom kulturnom kontekstu. Što je Vama osobno taj kontekst donio kao rezultat iskustva, a s obzirom na to da u knjizi promišljate o individui u aktualnom vremenu, koliki su dometi kulturnog utjecaja u ovome našem podneblju spomenutog konteksta, ima li utjecaja na našu kulturnu pozadinu?

I ovo nas neminovnuo usmjerava na problem čitanja, jer ono baš nikada nije ni jednostavno, ni lako. Uostalom, nejednom su se nakon ponovoljenog čitanja već jednom iščitanoga i poznatoga teksta, u nama počela rojiti, i posve nova pitanja i smjerokazi. A umjesto puke potvrde očekivanoga odgovora, uslijedile su nekakve nove zapetljancije, provirile do tada nespoznate prijetnje i opasnosti. Ili su se pokazale drukčije vrijednost od onih očekivanih. Odavno je ovo podneblje poprište agonije u desetak nekada dinamičnih i u svakom pogledu vodećih varoši bogate i nacionalno raznovrsne građanske prošlosti. Na ovo nas nepodmitljivo podsjećaju sada mahom neuređeni središnji njihovi trgovi iz doba K. und K. Monarhije. Tko je njihovo zaustavljanje i podmuklo rušenje omogućio i poticao? I što sada kada je sve što je ovdje predstavljalo urbanitete – devastirano! O tome tko se sve dočepao novca, kada je i koliko jamio – i ne vrijedi trošiti riječi. Pitanje je: kada bi ova puzajuća razaranja mogla prestati? Zar su Novi Sad, Subotica, Sombor i da ne nebrajam – za nekoga suvišni gradovi, koje treba vratiti u prah iz kojega su jednom nikli?

 HR: Spomenili ste novac, a stižemo i do pitanja o političkom zapadnoeuropskom i uopće, svjetskom kontekstu. Je li danas, kada je od obiteljske srebrnine ostao samo prah, na djelu suvremeni robovlasnički sustav bankarske demokracije, gdje su robovi negdje bolje, a negdje manje plaćeni?

Neoliberalni kapitalizam se kao model u nekim svojim aspektima pokazao prijetećom pretečom suvremenog sofisticirnog aresta. Nadajmo se da se u konačnici neće legitimirati i logorom, budući da već sada raspolaže s desecima i stotinama četvornih kilometara prostora ograđenog bodljikavom žicom. Financijeri, očito je dobro isplaniranoga pomjeranja na tisuće ljudi s Istoka prema Zapadu i nazad  –  računaju kada maknu nesretne izbjeglice – već imaju na umu koga bi sve onamo mogli smjestiti! Bit ću presretan ako gornji redovi ostanu zabilježeni kao očito pjesničko pretjerivanje. A što se očekuje od nas i naših obitelji u kojima nije ni vjernicima više jednostavno odgovoriti na pitanje: što hula protiv Boga uistinu čini Bogu? Vrijeđa li ona vjerske osjećaje vjernika, i kojih, ili narušava javni red i mir? Nije jednostavano procijeniti kada su i gdje nečiji osjećaji povrijeđeni. Zapad odnose čovjeka i Boga smješta u prostor privatnosti gdje je govor o povrijeđenosti često nerazumljiv. Zar je sav taj besramni funeralni karneval u koji smo uvučeni od Afganistana do Skandinavije, tek bijedna kulisa za još učinkovitiju otimačinu i još veće zarade – gulikoža?

 HR: Bilo mi je zadovoljstvo biti urednik ove Vaše knjige, s obzirom na to da ste Vi bili urednik nakladničke djelatnosti u Subotičkim novinama kada je objavljena moja prva knjiga, već davne 1989. godine. Kako ste Vi doživjeli ovakav slijed?

Navedeni slijed promatram u nastojanju prepoznavanja specifičnog kontinuiteta nakladništva na razini grada, čije počelo pada u 1840. kada su 18. rujna ovdašnji ljubitelji knjige i pisci utemeljili prvo Subotičko književno društvo. Poimence: Josip Antunović, Ferenc Hofmann, József  Kárvázy, József Meznerics, Božidar Prokopčanji, Đeno Sarić, Ambrozije Šarčević, Mihály Simonji, János Varga, Mátyás Winkler i Đorđe Zarić. U prvoj polovici XX. stoljeća za knjigu i pisce ovdje skrbe Neven i Danica, časopisi Književni sever, Bunjevačko kolo, Klasje naših ravni, Híd i Kalangya, a nakon II. svjetskog rata – uz dnevnik i tjednik Hrvatska riječ, svakako Rukovet i Üzenet. Od urednika valja spomenuti: Milivoja Kneževića, Balinta Vujkova, Josipa Andrića, Ivana Malagurskog Tanara, a osobito vodeću ulogu Lazara Merkovića, pokretača časopisa i ništa manje značajnog, protagonista glasovite Subotičke prevoditeljske škole, koji 14. lipnja ove godine slavi 90-ti rođendan, nadalje Zoltána Dévavárija, Boška Krstića, pa valjda ne bismo trebali lažno-zatajno prešutjeti i prinose naše dvije malenkosti ... Očito je kontinuitet složeno pitanje svakog podneblja.