Arhiv tekstova

Dogodio se u Somboru prošlog tjedna Sajam poduzetništva Šansa za novi početak. Otišla sam na taj sajam u nadi da ću tu naći dovoljno zanimljivog materijala za neku priču, a zapravo ponovilo se ono već viđeno. Manifestacija sve na nivou, sa zvučnim imenima organizatora, poznatim štandovima državnih institucija i organizacije koje godinama nude jedno te isto i oni koji su na taj sajam došli vjerojatno svjesni da ne treba previše toga očekivati, ali opet radoznali da vide krije li se u tom nazivu Šansa za novi početak možda i za njih neka nova šansa. Iskreno, nisam sačekala kraj, ali sumnjam da je bilo onih koji su poslije ovog sajma otišli s čvrstim uvjerenjem da svoj novac, naravno ako ga imaju, mogu uložiti u nešto od čega će, ako ne odmah, a ono za godinu-dvije moći živjeti. Za početak suglasili smo se jedan visoki gost (i sam poduzetnik) i ja da je ključna ideja i planiranje. Suglasile smo se jedna visoka gošća i ja da statistika ne ide ni malo u prilog šansi za novi početak, jer se u Srbiji više poduzetničkih radnji zatvara, nego što se otvori. Ali, dodaje ona, nije toliko bitno promijeniti tu statistiku već svijest ljudi koji moraju znati da ne mogu svi raditi u javnom sektoru, a jedan od načina zapošljavanja  je vlastiti posao. I još je kazala da ne treba lako odustajati. Neki uspješni poduzetnici posao su razvili iz drugog ili trećeg puta. Ne sumnjam da je tako, ali za taj drugi ili treći put treba imati novca, pa i snage za boriti se iznova i iznova. A to mnogi nemaju. 

I sada, dok pišem ovaj tjedni pregled, na umu mi je jedno ključno pitanje, koje sam trebala postaviti ovima koje sam maloprije spomenula – zašto nitko ne osmisli način kako da ljudi prodaju ono što proizvedu? Zašto  neka udruga, asocijacija ili kako se već zove ne okupi recimo sve proizvođače tijesta i omogući im da svoju robu plasiraju u neki veliki tržni centar? Zašto se ne potrude da primjerice proizvođačima zamrznutog voća ili zimnice nađu put do europskih, pa zašto ne i ruskih, kupaca? To bi bila neusporedivo veća pomoć od onih 130.000 ili 160.000 dinara koje se bespovratno daju za pokretanje posla. Oni koji se upuštaju u neki posao taj novac sigurno imaju, ali ono što je »crna rupa« pred njima je kako i komu prodati svoje proizvode. I još jedna važna stvar: kako to naplatiti? Gledajući i slušajući, onako sa strane, mislim da je to najveći problem onih koji bi da se oprobaju u nekom svom poslu. Lako je osnovati poduzetničku radnju ili poduzeće, lako je sebi prikačiti titulu direktora, ali opstati i pozitivno raditi to je već nešto drugo.