Arhiv tekstova

Znakovni jezik kojim se služe gluhonijeme osobe je na našim prostorima još uvijek vrlo nerazvijen, a svi bi trebali shvatiti kako je populaciji koja se njim služi život vrlo otežan i itekako im je potrebna naša pomoć. Znakovni jezik je koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća u Strasbourgu priznat kao ravnopravan svjetski jezik, za razliku od prijašnjih vremena kada se primjerice nisu mogli zaposliti ili svjedočiti na sudu, gluhonijeme osobe danas imaju sva prava koja su im bila uskraćivana. U želji da znakovni jezik barem malo približimo široj javnosti zamoli smo sudskog tumača i predoviteljicu za Suboticu i Sjeverno-bački okrug Febronu Bojanović za razgovor na ovu temu.

Kako i kada ste naučili koristiti se znakovnim jezikom?

Moja sestra je gluhonijema i ona me je naučila znakovni jezik, jer joj je bilo potrebno da uz sebe ima nekoga tko će je moći shvatiti, te joj pomoći u ostvarenju njenih želja i potreba. Imala sam svega tri godine kada je ona meni već počela namještati prstiće i kako se u tom ranom životnom razdoblju sve brzo uči, tako sam i ja počela svladavati brojne znakove. To je i meni pomoglo da postanem tumač i prevoditeljica, jer je potrebno duže vrijeme adaptacije i mogućnosti shvaćanja uma, te psihologije osoba koje ne čuju. Potrebno je vrijeme kako bi se u potpunosti pojmovno moglo shvatiti njihove geste i kultura.

Koliko znakova je u uporabi u Srbiji?

Prema posljednjim podacima u Srbiji se koristi svega 4.000 znakova u komunikaciji znakovnim jezikom, što je veoma malo. Sve se poglavito svodi na pojmove, ali bi se detaljno pojašnjavanje trebalo umnogome proširiti. Jer, kada se takva osoba nađe u specifičnoj situaciji, u Hitnoj pomoći ili na sudu, pored njega bi trebao biti profesionalni tumač i prevoditelj, a ne samo netko tko poznaje znakove. Veoma je važno do sitnica pojasniti neki događaj, kako određena osoba ne bi bila oštećena ili kako ne bi nastao neki veći problem. Primjerice, kada trebam na sudu prevoditi neku osobu koju prije nikada nisam vidjela, prvo moram s njom obaviti kratak razgovor, procijeniti njezin IQ i ustvrditi sve relevantne činitelje koji bi mogli otežati komunikaciju (naočale, svjetlost u prostoriji, trema i sl.). Također, i moja garderoba mora biti najčešće jednobojna ili ne previše šarena zbog kontrasta prilikom gestikulacije, pokreti moraju biti na nekoj normalnoj razini (ne spori ili prebrzi), jer svi ti detalji mogu utjecati na kvalitetu komunikacije i potrebnu opuštenost gluhonijeme osobe čiji iskaz treba tumačiti. Osobito kada su u pitanju osobe koje nisu školovane i koriste samo logičke geste.

Kako izgleda komunikacija kad su u pitanju stranci i postoji li moguće nerazumijevanje između dvije gluhonijeme osobe?

To su upravo situacije kada postajemo svjesni činjenice kako je naš jezik mnogo siromašniji i pokušavamo shvatiti njihove znakove. Konkretno, 30-40 posto znakova su jednaki, ali je za razumijevanje cijele misli ili rečenice potrebno malo više vremena, jer oni imaju mnogo više detalja u gestama. Stranci mi govore kako me razumiju, ali im određeni znaci nisu jasni, pa se onda pokušavamo razumjeti i objasniti logikom. Zapadne europske zemlje su daleko odmakle u razvijenosti znakovnog jezika u odnosu na ovaj istočni dio kontinenta, i postoji velika razlika u kvaliteti komunikacije. Dodatno, u ovim sredinama postoje brojni tumači, te mnogo, mnogo društvene pomoći i beneficija gluhim osobama.

Kako izgleda komunikacija između gluhonijemih osoba s prostora bivše Jugoslavije, konkretno razumiju li se dobro u komunikaciji osobe iz Srbije i Hrvatske?

S obzirom na to da putem brojnih televizijskih programa možemo vidjeti kako prilikom skupštinskih prijenosa, dnevnika ili sličnih informativnih emisija u kvadratićima postoji i znakovno tumačenje, mogu reći kako su sve geste s prostora nekadašnje zajedničke države još uvijek jednake i svi se mogu dobro razumjeti. Ništa se nije promijenilo, sa susjedima iz Hrvatske postoji dobra suradnja kroz poslovne i prijateljske susrete. Žao mi je samo što se još uvijek ništa nije uradilo na planu uvođenja novih riječi odnosno geste, kako bismo mogli napredovati i ići ukorak s razvijenim svijetom.