Arhiv tekstova

Osim toga što spomenici uljepšavaju grad, oni kroz svoje fizičko prisustvo u javnim prostorima imaju i simboličko značenje. Prolaznici možda ne razmišljaju puno o značenju spomenika, ali unatoč tome sami spomenici i simboli na njima označavaju lokaciju na kojoj se nalaze, definiraju povijest ili postaju mjesta intimnog sjećanja pojedinca u kognitivnoj mapi grada, prostora. Izgradnja, isto tako i destrukcija spomenika jednako su važni, jer politika na taj način transformira krajolik u svrhu određivanja onoga što se treba pamtiti i onoga što se treba zaboraviti.

Dok grad Subotica još nije bio u potpunosti formiran, centralno mjesto zauzimao je prostor na kojem je bila tržnica. Upravo na tom mjestu sudac Matija Vojnić (Mátyás Bajsai Vojnity) je o osobnom trošku 1815. godine dao podići spomenik Svetom trojstvu kao spomen na svog umrlog sina. Autor spomenika bio je somborski vajar Karl Salzer. Prema legendi, spomenik je podignut na mjestu na kojem je nekada bilo živo blato koje žitelji grada nikako nisu mogli isušiti. Budući da su ga okruživale samo male kućice, spomenik je za tadašnje uvjete bio impozantno zdanje. Kada se grad počeo širiti, u više navrata su se javljale  inicijative za izmještanje spomenika. Prva takva inicijativa bila je već 1879. godine, zatim 1912., a spomenik je premješten 1964. godine kod katedrale sv. Terezije Avilske gdje stajao do 2014. godine. Za Suboticu je ovaj spomenik od velikog značaja jer je prvi javni spomenik u gradu i početak je urbanizacije grada, a posebna mu je vrijednost u tome što je, za razliku od većine tadašnjih crkvenih skulptura koje su naručivane kataloški, ovaj spomenik klesan vlastitom rukom, po narudžbi.

 

Povratak na dvjestogodišnjicu

 

Pokretač i investitor projekta rekonstrukcije spomenika je Mađarsko nacionalno vijeće u suradnji s Ravnateljstvom za izgradnju grada Subotice koje je preuzelo dio odgovornosti i financiranja. Radovi još uvijek traju, a nadzor nad izvođenjem radova ispred Međuopćinskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Subotici povjeren je magistrici vajarstva Maji Rakočević - Cvijanov koja je je iznijela podatke o tijeku radova na postavljanju spomenika na novu lokaciju. 

»Radovi na rekonstrukciji spomenika bili su podijeljeni u nekoliko faza. Restauratorske radove je financiralo MNV, a radove na demontaži spomenika koji se nalazio kod katedrale sv. Terezije Avilske, prenošenje nakon restauracije na prvobitnu lokaciju i samu izradu temelja, jezgre i slaganje novog spomenika je financiralo Ravnateljstvo za izgradnju Grada. Pošto smo postavili obelisk spomenika – stup, ispostavilo se da bi bilo dobro vratiti atribute na prethodnim skulpturama anđela. U prvoj zoni gdje su postavljene skulpture, očuvana je skulptura Djevice Marije iz šezdesetih godina koja je rađena na osnovu originala. Očuvano je i Sveto trojstvo, a skulpture koje nedostaju su skulpture anđela i sv. Matije. One se ponovno rade kod restauratorskog ateljea Restauro, a zbog toga kako bi se ponovno uklopili atributi sidra i križa koje su nekada te figure imale. Ono što se još pokazalo kao potrebno je da se arheološki otvori stubište koje je nekada bilo ispred spomenika. Zapravo je cijeli spomenik bio na stubama, jer je grad bio za 1,5 m niži u odnosu na današnju razinu terena. Spomenik je postavljen 1815. godine, a 50-ih godina su nasuli teren za pola metra da bi tamo formirali prvu tržnicu. Tu su zatrpali nekoliko stepenika. Pedeset godina kasnije, tj. krajem XIX. stoljeća radili su na isušivanju potoka kako bi se dobile današnje ulice. Tada je nasuto još oko metar zemlje, i stepenice su potpuno zatrpane. Današnji trg ispred Gradske kuće kojeg zovemo ‘majmun plac’ rađen je 1912. godine i tada je spomenik stajao ovako kako je danas postavljen. Kada smo radili temelj za spomenik, otkopali smo sve i na starom temelju postavili spomenik. Visina donjeg rada je niža za jedan metar. Mi ćemo otvoriti stepenice koje će biti ispod stakla. Time ćemo riješiti i pristupni plato oko spomenika koji je prema arhivskoj dokumentaciji  nekada i bio zacrtan. To su radovi koji će se završiti u sljedećoj fazi, odnosno do punih 200 godina od postavljanja spomenika, kolovoza 2016. Spomenik je postavljen 20. kolovoza 1815. godine, pa se nadamo da ćemo na 200 godišnjicu spomenik ponovno predstaviti javnosti«.

 

Restauracija i održavanje

 

Kiparica i restauratorica kamenih skulptura, dipl. ing. zaštite spomenika Karolina Biacsi na restauraciji spomenika Svetog trojstva u Subotici s još troje suradnika radi već petnaest mjeseci. Iako uz nadzor neke grublje poslove može povjeriti suradnicima, većinu radova radi sama, tako da dnevno oko 18 sati provede u radionici. Restauratorski radovi iziskuju veliku koncentraciju i ne mogu se raditi na brzinu. Mora se voditi računa o tome da će spomenik stajati sljedećih pedesetak godina. O tijeku i samom načinu rada kaže:

»Radovi nisu planirani za ovako dugo razdoblje, ali sam iz iskustva znala kako se kod velikih zahvata kao što je ovaj događaju nepredviđene situacije. Spomenik Svetog trojstva rađen je od kamena pješčara i zna se da je u proteklih 150 godina na njemu bilo nekoliko restauratorskih zahvata. Postavljen je 1815. godine, a već šezdesetih godina XIX. stoljeća su zbog velike oštećenosti spomenika počele prve popravke. Pješčar kao materijal nije trajan, a ovo naše podneblje mu zbog klimatskih uvjeta pogotovo ne pogoduje. Postoji nekoliko vrsta kamena pješčara, a spomenik Svetog trojstva u Subotici je od pješčara krečnog veziva. To znači da se vezivo vremenom gubi i izlazi na površinu, na tim mjestima materijal ostaje bez veziva i vrlo brzo truli. Ovaj kamen se također zna listati po vertikalnim pukotinama i nije ga lako popraviti ili održavati. Kada bude završen, spomenik će biti zaštićen posebnim hidrofobnim sredstvom koje funkcionira na način da se uvlači u pore kamena i na unutrašnjost pora se kao tanak film zalijepi. On propušta vlagu i van i iznutra, ali ne dopušta zadržavanje vode na površini. Spomenik je do sada bio pozicioniran na sjevernoj strani iza katedrale što je pridonijelo stvaranju i zadržavanju raznih mikroba na površini kamena, a sada će stajati na sunčanijem mjestu i  nadam se da će to pridonijeti sporijem trošenju materijala i zaštite. Ipak, s vremena na vrijeme spomenik će se morati održavati i čistiti«. 

 

Budući izgled

 

Postojeće figure anđela na spomeniku izrađene su šezdesetih godina XX. stoljeća i ne odgovaraju u potpunosti prvobitnom izgledu. O načinu na koji se radovi na restauraciji provode  i kako će u konačnici spomenik izgledati Biacsi govori:

»Figure koje sada izrađujemo rade se prema onima iz šezdesetih godina. O izgledu prvobitnih figura ne postoji dokumentacija osim nekoliko loših arhivskih slika jednog od anđela na kojima se vidi da su mu krila u odnosu na kasnije figure bila nešto više duguljasta i primaknuta bliže tijelu. Nisu išla tako široko u slovo ‘S’ kao što je to slučaj na postojećim figurama. Najviše bih voljela da su se originali sačuvali i da su se oni mogli restaurirati  ili  umjesto njih rekonstrukciju uraditi umjesto da sada moram raditi rekonstrukciju originala na osnovu figura iz šezdesetih godina. Nove skulpture pokušavamo približiti originalnom izgledu, a  pretpostavljala sam da su šezdesetih godina ipak uzeli kao primjer ono što je od originala ostalo i da nisu radili velike izmjene. 

Razlika u odnosu na postojeće figure izrađene šezdesetih godina bit će ta što će figurama anđela biti vraćeni atributi koje su originalne figure držale u rukama – sidro i križ. Svi simboli kao što su oreoli, križevi i slično nekada su bili rađeni od kovanog željeza. Sada će sidro također biti od kovanog željeza, a križ će biti izrađen od nehrđajućeg metala i iznutra će biti šupalj. Mislili smo kako bi križ od kovanog željeza bio previše težak za malu ruku anđela. Druga izmjena u odnosu na postojeće figure odnosi se na položaj draperija. Na figurama anđela iz šezdesetih godina držanje ruku bilo je promijenjeno, jer su im iz ruku izvadili simbole. Njihove ruke postavljene su na način da drže draperiju. Na novim figurama draperije će drugačije stajati, figure će biti elegantnije, više u stilu baroka. Kod rekonstrukcije sam morala voditi računa o tome da se na prednjoj strani spomenika dva anđela vide skupa i radi toga oni moraju biti usklađeni. Promatrajući ta dva anđela, mi kipari mogli smo primijetiti kako oni nisu bili djelo jednih ruku. Jedan je bio barokni, dok je drugi slabije uspio. Sada nekako moramo to ispraviti i napraviti harmoniju«.