Arhiv tekstova

Haaški tribunal je 31. ožujka donio oslobađajuću presudu za lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja po svim točkama optužnice, koja ga je teretila da je govorom mržnje poticao i podržavao ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom ratnih sukoba, te za protjerivanje Hrvata iz Vojvodine. Oslobađajuću presudu iz Haaga s nevjericom su dočekale žrtve Šešeljove ratnohuškačke retorike, doživjeli su je kao pljusku svim žrtvama te izgubili svaku nadu da će ruka pravde sustići najodgovornije, one koji su bili Šešeljevi istomišljenici, odobravatelji i sljedbenici velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Zapravo je tragično da je jedan od arhitekata projekta »Velike Srbije«, ratni huškač i zločinac, koji je u više navrata pokazao svoju mržnju prema hrvatskom narodu prošao bez bilo kakve osude u Haagu. Jedni od brojnih žrtava Vojislava Šešelja su i Hrvati iz Vojvodine. Stoga o oslobađajućoj presudi Haaškog tribunala razgovaramo s predsjednikom Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata Matom Jurićem, koji je i sam doživio progonstvo iz Srijema.

HR: Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju donijelo je oslobađajuću presudu za Vojislava Šešelja po svim točkama optužnice, koja ga je teretila da je govorom mržnje poticao i podržavao ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom ratnih sukoba te za protjerivanje Hrvata iz Vojvodine. Kakav je Vaš komentar?

Oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju nije samo udar na nas protjerane Hrvate iz Srijema, Bačke i Banata, jer za nas i nema te presude koja bi bila zadovoljština za protjerivanje iz naših domova, za gubitak materijalnog i duhovnog bogatstva, za gubitak zdravlja i mnogih života, nego je i udar za Hrvatsku, ali i vjerodostojnosti Ujedinjenih naroda kao osnivača Haaškog tribunala, jer je oslobađajućem presudom propuštena prilika da se stvori ozračje za normalizaciju odnosa između zemalja bivše Jugoslavije. Također, ovo je udar i za međunarodnu politiku, jer je ovom oslobađajućom presudom prvi put dan legitimitet ideji »Velike Srbije«, koju je 1844. godine osmislio Ilija Garašanin, dugogodišnji ministar vanjskih poslova Srbije svojim Načertanijem, a Srpska akademija nauka i umetnosti obnovila svojim Memorandumom iz 1986. godine kada je napravljena strategija stvaranja »Velike Srbije«, dok je službena vlast Srbije na čelu s predsjednikom Slobodanom Miloševićem pokrenula ratove na ovim prostorima kako bi je realizirala. Vojislav Šešelj je bio samo jedan od izvršitelja u ostvarivanju ovog plana, što je on nakon presude i javno izjavio, podsjetivši da je on samo mali kotačić u ostvarivanju ove ideje koja će »vječno živjeti«. Nakon ove oslobađajuće presude možemo očekivati i treći »Memorandum«, nakon drugog iz 2011. godine, koji je sastavljen s ciljem da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza te da je stavi u ravnopravni položaj sa svim državama na koje je izvršila agresiju. Također, treba ustvrditi kako dobar dio odgovornosti za ovakav odnos Haaškog suda prema ovim zločinima snose i sve dosadašnje politike Hrvatske koje su malo, a ponekad ni malo, poduzimale odgovarajuće aktivnosti, ali i međunarodna politika, kako bismo svi svjedočili pravu istinu o zločinima na ovim prostorima. Naravno, ovim nikako ne želim kriviti cijeli srpski narod koji u velikom dijelu nije podržavao takvu politiku Slobodana Miloševića, a veliki broj je i onih koji su joj se hrabro suprostavljali.

HR: Spornije od same presude jest njeno obrazloženje u kojem se tvrdi da su Šešeljeve aktivnosti  u stvaranje »Velike Srbije« bile legitimni politički cilj, a ne zločinački plan i protjerivanje civila drugih nacionalnosti. Budući da ste i diplomirani pravnik, nije li ovakvom presudom počinjen novi zločin, jer kako nema pravde, to je novi zločin nad žrtvama?

Slažem se i još jednom izražavam žaljenje zbog presude Raspravnog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju koje nije prepoznalo odgovornost Vojislava Šešelja za zločine tijekom agresije na Hrvatsku i protjerivanje Hrvata iz Vojvodine. Sažeto obrazloženje presude izloženo od predsjedavajućeg suca Antonettija bizarno je, pravno neutemeljeno, u suprotnosti s prijašnjim odlukama Suda u vezi sa zločinačkim karakterom projekta »Velike Srbije«. To je još jedan dokaz da pravo nije uvijek i pravda, da je međunarodno pravo vrlo rastezljiv pojam.

HR: Dobar dio medija u Srbiji uporno sve ove godine ponavlja da su srijemski Hrvati dobrovoljno odlazili tih godina iz svog zavičaja, da se radilo o tzv. humanom preseljenju?

Za nas je neshvatljiva tvrdnja da se u protjerivanju Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata radi o humanom preseljenju. Pitamo se je li humano preseljenje ono koje je ostvareno prijetnjom, batinama, otpuštanjem s posla, bacanjem eksplozivnih naprava na kuće i ubojstvima Hrvata, a sve pod geslom »selite se milom ili silom, a ako ne i silom onda ubojstvima«? Dakle, očito je da se radilo o prisilnom protjerivanju.

HR: Na čelu ste Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, koja postoji već 25 godina i koja je utemeljena nakon masovnog egzodusa Hrvata iz Vojvodine. Kao vrstan poznavatelj tadašnjih događanja, a i sami ste doživjeli prognaničku sudbinu, pojasnite nam što se sve tada u Vojvodini događalo?

Nakon objave memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti 1986. godine počele su se osjećati napetosti u odnosu prema Hrvatima, a od 1990. godine počinje i otvorena hajka na Hrvate, počinju otpuštanja s posla, telefonske prijetnje i drugi oblici pritisaka. Također, srpski mediji počinju propagandu protiv Hrvatske i svih Hrvata. Srpske vlasti otvaraju »demokratske procese«, pa u takvoj lažnoj demokraciji i mi Hrvati osnivamo u srpnju 1990. godine svoju stranku Demokratski savez Hrvata Vojvodine. Nakon toga počinju pritisci i progoni članova DSHV-a. Izmišljaju se razne priče da se Hrvati u Vojvodini naoružavaju, pod tom krinkom počinju pretresi po kućama uglednih Hrvata. Ubrzo počinju i žešći napadi na Hrvate, bacanje bombi na katoličke objekte, dvorišta i kuće Hrvata, prebijanja od nepoznatih osoba, ali i od službene srpske milicije. Kad ni to nije bilo dovoljno, da bi se ubrzao proces protjerivanja počinju i ubojstva Hrvata. Posljedica svega toga je da je iz Vojvodine protjerano oko 40.000 Hrvata. Odgovorno tvrdim da mi ničim nismo zaslužili takvu sudbinu, nismo ni praćku uperili na bilo koga, a kamoli neko veće zlo nekome nanijeli. Jedan od primjera protjerivanja Hrvata, ali i ostalog nesrpskog stanovništva, jest i mjesto Hrtkovci u Srijemu za koje je Vojislav Šešelj bio i optužen da je govorom mržnje sudjelovao u protjerivanju Hrvata, dok je nekoliko Hrtkovčana i svjedočilo u Haagu. Poznato je da je u svibnju 1992. održao svoj poznati govor u Hrtkovcima u kojem je javno poručio da 17 Hrvata moraju odseliti »milom ili silom«, a ime sela je promijenio u Srbislavce. Ubijen je Hrtkovčanin Milan Štefanac, a ta ratnohuškačka Šešeljeva politika rezultirala je masovnim iseljenjem nesrpskog stanovništva, pa je tako u samo 19 dana, od 10. do 29. lipnja 1992. godine, prognano oko 600 hrtkovačkih obitelji koje sada žive diljem Hrvatske i svijeta, a župnik župe sv. Klementa u Hrtkovcima preč. Nikola Kraljević jedva je sačuvao živu glavu i morao je bježati iz Hrtkovaca. 

HR: Osim protjerivanja Hrtkovčana protjerivani su i Hrvati iz drugih mjesta Vojvodine.

Tako je. Dugo bi trajalo da sve te događaje i mjesta nabrajam, ali spomenut ću samo selo Kukujevce iz kojih je više od 500 hrvatskih obitelji protjerano i raseljeno, sve osim osam obitelji, što znači da je protjerano 98,5 posto Hrvata, jer su u selu do rata činili preko 90 posto stanovništva. Naravno da je to rezultat torture kako tadašnjih legalnih srpskih vlasti, tako i paravojnih formacija.  Koliko su te prijetnje doista bile opasne pokazuje primjer dva brata Abjanović iz Morovića, Ivice i Mate, koje su milicajci odveli na ispitivanje 1991. godine, te im se od tada gubi svaki trag. Osim toga, izvršeni su i zločini nad civilima koje su počinili ekstremisti i razne paravojne formacije: Tri člana obitelji Matijević, supružnici i 14-godišnji sin koji su tijekom noći kidnapirani, nakon što su se spremili za selidbu i ostali još tu noć prespavati prije napornog i tužnog puta, a njihova sudbina je do danas ostala nepoznata. Troje članova obitelji Nikole Oskomića: supružnici i 87-godišnja baka Marija su na više nego okrutan i zvjerski način masakrirani u svojoj kući u noći 29./30. srpnja 1993. godine, a nakon vojno-redarstvene akcije Oluja 1995. godine ubijen je u svojoj kući Živko Litrić, te pokopan u Srijemskoj Mitrovici. Ovo je primjer samo jednog sela u Srijemu, a sličnu sudbinu Hrvati su doživjeli i u drugim mjestima diljem Srijema. Moram još jednom naglasiti da raseljeni srijemski Hrvati u Hrvatskoj kao i članovi naše Zajednice nikada nisu za te zločine okrivljavali srpski narod koji u velikom dijelu nije podržavao politiku srpskog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem, te da je bilo i hrabrih Srba koji su se uz opasnost i za vlastitu sigurnost otvoreno suprostavljali takvoj politici.

HR: Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata je u sklopu svojih brojnih aktivnosti izdala tridesetak knjiga u okviru svoje Biblioteke Srijemski Hrvat, a mnoge od njih svjedočile su i o  iseljavanju vojvođanskih Hrvata u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća?

Da bismo ublažili svoje boli zbog protjerivanja iz svojih domova organizirali smo se i u prosincu 1991. godine osnovali Zajednicu protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata.

Najznačajniji projekti koje provodimo svakako je izdavanje našeg glasila Zov Srijema koji smo započeli izdavati 1995. godine. Uz to, u okviru naše Biblioteke Srijemski Hrvat, izdali smo tridesetak knjiga naših vrijednih članova, spomenut ću samo neke: pokojni Ivan Bonus, Milan Bićanić, Ljubica Kolarić – Dumić, Zlata Gvozdić, pokojni Juraj Lončarević… Sve te knjige svjedočanstvo su progonstva Hrvata iz Vojvodine i patnje kroz koje smo prošli, bilo opisom događanja ili stihovima.

HR: I za kraj, nakon ovogodišnjeg obilježavanja 25 godina postojanja, jeste li zadovoljni radom Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, odnosno koliko ste uspjeli ostvariti zacrtane ciljeve?

Ovih 25 godina rada Zajednice smatram izuzetno korisnim iako nismo uspjeli ostvariti sve što smo željeli. Nažalost, nerijetko bili smo zaboravljeni i zapostavljeni od političkog vodstva Hrvatske, a i od hrvatskih medija. Ovo ću potkrijepiti samo s tri činjenice. Naime, u posljednjih pet godina ni kune nismo dobili od Vlade Hrvatske za svoj rad. Prije dvije godine tražili smo financijsku potporu za organizaciju znanstvenog skupa o protjerivanju Hrvata iz Vojvodine, ali nažalost nismo naišli na razumijevanje. Osim toga, prilikom svakog službenog posjeta predsjednika Hrvatske i predsjednika Vlade s predsjednicima Srbije i njihove Vlade tražili smo da na dnevni red u tim susretima stave i razjašnjenje sudbine Hrvata ubijenih u Srijemu, od 1991. do 1995. godine. Nažalost, do toga nije nikad došlo, a nitko nas nikada nije u vezi s tim ni kontaktirao.