01.04.2016
Kada Zakon nije isti za sve
Na Divljem zapadu zemlja se nekada osvajala tako što se doslovce otimala. Otimala se od indijanskih plemena, ali i od drugih koji su željni boljeg života krenuli ka zapadu američkog kontinenta ne bi li za sebe izborili, ako treba i oružjem, što više boljeg života. Suvišno je reći da je Divlji zapad danas paradigma neuređenog i kaotičnog sustava u kome ne vladaju zakoni već pravo jačeg, bržeg i spretnijeg. Nešto slično događa se i dvjestotinjak godina kasnije, ali tisućama kilometara dalje od Divljeg zapada, ovdje na bačkim oranicama. Jer kako drugačije nazvati otimačinu (ili kako se to sada kaže uzurpaciju) državne zemlje, koja poslije dobiva i svoje ozakonjenje u vidu Zaključka Vlade Srbije. A taj Zaključak praktički ozakonjuje otimače državnih njiva. Ipak uz jedan uvjet, a to je da plate najam njiva u visini prosječne najamnine unatoč tome što je zakon tu jasan i što kaže da uzurpatori trebaju platiti trostruku najamninu. Tako ispada da su najbolje prošli oni najdrskiji (ili najbolje obaviješteni) koji su bez ikakvog pravnog osnova ušli u njive. Oni koji su čekali dražbu, odnosno zakonski način, da dođu do državnih njiva ispali su, u najmanju ruku – ovce. Ne, to nije Divlji zapad, to je Bačka, Vojvodina i Srbija danas.
Kriva brazda
Očekivano, u jeku predizbore kampanje slučaj državne zemlje u Somboru upotrebljen je i zloupotrebljen u političke svrhe. Ali suština problema je zašto se desilo da po tko zna koji put kasni dražba državnih njiva u Somboru, što je i dovelo do prave hajdučije u atarima Sombora i okolice? Kako se i zašto desilo da se praktički ozakoni otimačina državnih njiva? Što će nam onda Zakon ako njive obrađuje onaj koji ima više hrabrosti i drskosti da bez ikakvog papira zaore brazdu?
Početak ove priče zapravo seže još u 2006. godinu kada je usvojen Zakon o poljoprivrednom zemljištu koji je poslije pola stoljeća promijenio dotadanju prasku korišćenja državne zemlje bez naknade. Sombor je imao tu (ne)sreću da su oko 7.000 hektara takvih njiva obrađivala dva velika i značajna poljoprivredna kombinata, koja su baš u to vrijeme krenula u postupak privatizacije. Iako su poduzeća Graničar i Aleksa Šantić bila planirana za tendersku prodaju, naprasno je ta odluka promijenjenja i kao metoda prodaje određena je aukcija. I od tada kreću problemi, jer nije trebalo dugo da se ove privatizacije ponište. Kako je tada praksa, odnosno zakon, nalagao ova poduzeća postala su državno vlasništvo. To znači da su lokalni političari svih godina nazad sebi u zadaću davali očuvanje radnih mjesta u tim poduzećima, a toga nije moglo biti bez zemlje. To, opet, znači da je država svih godina unazad gledala kroz prste, odnosno kršila zakon i Zaljučkom Vlade Srbije tim poduzećima dodjeljivala državne oranice iako su dugovi za najam dostigli milijunske (u eurima) iznose. To je i razlog što se do sada nikada nije dogodilo da se Program korištenja državnog poljoprivrednog zemljišta donese u roku (31. ožujka) niti da se na vrijeme održe dražbe. Možda bi tako prošla i ova godina da se nisu dogodile dvije stvari – Graničar iz Gakova, gdje ima najviše problema oko državnih njiva otišao je u stečaj i izmijenjen je Zakon o poljoprivrednom zemljištu. I eto problema. Grad Sombor nije na vrijeme, odnosno prije sedam mjeseci, izdao zemlju u najam, a kako se u međuvremenu promijenio Zakon Ministarstvo poljoprivrede nije dalo suglasnost na Oglas za javnu dražbu. I moglo bi se onda reći da su u pravu gradonačelnik Sombora Saša Todorović, koji loptu prebacuje u dvorište Ministarstva poljoprivrede, koje nije dalo suglasnost da se održi dražba, ali je još više u pravu ministrica poljoprivrede Snežana Bošković – Bogosaljević koja »krivca« vidu u somborskoj administraciji koja je s dražbama kasnila čak sedam mjeseci. I tu je u pravu samo iz jednog razloga – da su dražbe održane na vrijeme, izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu ne bi imale nikakav utjecaj i zemlju bi već davno obradili i za sjetvu pripremili oni koji su do državnih njiva došli na jedini legalan način, a to je dražba. Ovako, dešava se sve ono što je dobro poznato svakom i površnom pratitelju pisanih i elektroničkih medija – uzurpacija, uhićenja, ekspresnih osuda... I još jedan paradoks – u cijelu priču umiješao se i Privredni sud, koji je državnu zemlju koju je nekada obrađivao Graničar unio u stečajnu masu tog poduzeća, kako već obrađenih (uzurpiranih) oko 2.500 hektara, tako i 300 hektara koje su čuvali poljoprivrednici. Trenutačno zemlju nema pravo nitko obrađivati.
Protuzakonita legalizacije
Tenzije i nezadovoljstvo poljoprivrednika jesu eskalirali u atarima Gakova, ali širom Vojvodine sve je više poljoprivrednika koji su nezadovoljni svim dešavanjima koja su proteklih mjeseci vezana za državne oranice. Dodatno je atmosferu podgrijao već pomenuti Zaključak Vlade koji je praktički dao legitimitet svima onima koji su uzurpirali državnu zemlju.
»Vlada je legalizirala nešto što je protivno Zakonu. Zamislite sada vi da u bilo kojoj oblasti Vlada legalizira ono što je protuzakonito i još vas nagradi za to. Ovdje su gubitnici poljoprivrednici, jer im je onemogućeno da se ravnopravno i pošteno natječu za najam državnih njiva«, kaže za naš list Goran Živkov, bivši ministar poljoprivrede.
Po njegovom mišljenju ono što se sada događa posljedica je na brzinu donijetog novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Uz to što je sam loš, jer je donijet kako bi se ozakonili privilegiji određenim pojedincima.
»Lokalne samouprave moraju poštivati Zakon, a s druge strane Vlada kaže sada ne poštujte Zakon već postupajte po Zaključku Vlade, koji je jači od Zakona. Da sam na mjestu čelnika općina i gradova ja bih ipak poštovao Zakon«, kaže Živkov i dodaje da se cijela ova situacija ipak ne događa slučajno, a tako se nešto ne bi smjelo događati u normalnoj pravnoj državi.
»Poruka je svima nama – ono što vidiš, zauzmi i to će biti tvoje«, kaže Živkov.