Arhiv tekstova

Čitam na jednom portalu informaciju da 80 posto mladih Mađara želi otići iz Vojvodine, a razlog je čisto ekonomske prirode. Vjerujem tom istraživanju, vjerujete sigurno i vi, jer svakodnevno ste svjedoci nečijeg odlaska. Na bliža ili dalja odredišta, s riješenošću da se ode na kraće ili duže vrijeme, ili zauvijek. Žele otići tamo gdje ima posla i gdje se taj posao pristojno plaća. I ne treba im zamjeriti, ne treba zamjeriti nikome, jer osobno smatram da treba mnogo hrabrosti i odlučnosti za otići. Vjerujem i zavidim, jer ja tu hrabrost i odlučnost nisam imala onda kada je možda bilo vrijeme za otići.

A prije nego što sam pročitala vijest o broju Mađara koji žele otići razgovarala sam s jednim mojim kolegom koji kaže kako su iz razreda njegovoga sina, koji je na mađarskom jeziku pohađalo 15 đaka,  samo dvojica ostali ovdje. Svi ostali otišli su. Negdje. U Mađarsku, Njemačku, Austriju... I prije nego što sam pročitala vijest o broju Mađara koji žele otići razgovarala sam s jednim mladim poljoprivrednikom iz Sonte. Prvi put smo se vidjeli, ali nije mogao odoljeti, a da nešto ne prozbori i kaže – kupim »papire« i odoh za Kanadu. A susreli smo se u Sonti baš kada je s poljoprivrednicima (članovima i simpatizerima SNS-a) iz tog sela, razgovarao dopredsjednik naprednjaka Igor Mirović. Shvaća on njihove muke i brige i obećava kako će u fokusu nove vlasti, od općina i gradova, pa sve do Republike, biti seljak; onaj mali, koji će moći računati na potpore koje mu trebaju omogućiti da živi, radi i o(p)stane ne selu. I rekao je još da tajkuni mogu zaboraviti na bilo kakvu potporu, jer već su dovoljno veliki i jaki pa mogu i sami. Investitori (ma što to značilo) nam trebaju, ali su oni u funkciji da »poguraju« one male!? I još reče (ili ako hoćete obeća) da se državna zemlja više neće dijeliti ni »po babu, ni po stričevima«, već po zakonu. I još obeća da više neće biti krađe i pranja novca, a sve preko pokrajinskog agrarnog proračuna. Na sve to, onako u prolazu dobaci ovaj što se sprema za Kanadu – svi oni lijepo pričaju dok traje kampanja, a kada dođu na vlast zaborave sve što su rekli, a toga se ponovno sjete poslije četiri godine kada treba ponovno pridobiti birače. I još stiže ovaj momak da mi kaže kako njegovi tu u Sonti žive generacijama, generacijama se bave poljoprivredom, ali i pored svega toga on sebe tu ne vidi – spremam »papire« i odlazim u Kanadu, dobacuje kao da ide do Apatina ili Sombora. Pravi se da mu je lako. A nije. A i kako bi bilo, pa on siječe korijen koji seže stoljeće-dva unazad. A tek kako je onima koje ostavlja?