Arhiv tekstova

Tijekom nekoliko posljednjih mjeseci prošle godine Subotica se zbog migrantske krize svakodnevno nalazila u gotovo svim informativnim programima. Dopisništvo Radio-televizije Vojvodine neumorno je izvještavalo javnost iz dana u dan, a urednik i novinar Kristijan Takač često je bio na licu mjesta najzanimljivijih događanja. 

HR: Dvadeset godina ste novinar, ali kako sami kažete Vaša životna i profesionalna priča je svojevremeno išla u posve drugačijem smjeru. Kako je došlo do odluke da se počnete baviti novinarskom profesijom?

Istina, svojevremeno su moja životna razmišljanja išla u posve drugom smjeru. Aktivno sam se bavio sportom i želio sam ostati u tim sferama, ali su došle devedesete godina prošlog stoljeća, besparica i stjecajem okolnosti sam završio u Subotici, a ne Novom Sadu. Ovdje nije bilo mogućnosti za daljnjom edukacijom u sportskim okvirima i tražeći se u nečem drugom, javio sam se na audiciju koju je raspisalo dopisništvo RTS-a. S obzirom na to da i srpski i mađarski jezik govorim na razini materinjeg, prošao sam audiciju i počeo se baviti novinarskom profesijom. Danas, nakon toliko godina bavljenja novinarstvom, siguran sam kako mi je ta profesija i bila predodređena.

HR: Koja je Vaša trenutačna funkcija u dopisništvu RTV-a u Subotici?

Od prvog veljače sam imenovan urednikom subotičkog dopisništva, ali moram spomenuti kako funkciju rukovođenja zajednički, iz tjedna u tjedan naizmjenično, obavljam skupa s kolegicom Radom Stajić. Osim organizacijskih obveza koje ova pozicija zahtijeva, u osnovi sam zapravo novinar.

HR: S obzirom na određene teme vezane uz sjever Bačke, koje su u proteklom razdoblju izašle izvan lokalnih okvira, prilozi subotičkog dopisništva su dobili znatno više prostora u programima Radio-televizije Vojvodine.

Dopisništvo RTV-a u Subotici je uvjerljivo najveće dopisništvo u okviru ove pokrajinske medijske kuće. Nas ovdje ima desetak ljudi koji radimo priloge na srpskom, mađarskom i hrvatskom jeziku i bunjevačkom govoru, imamo jednu jako dobru novinarsko-tehničku ekipu i šaljemo mnogo više materijala, bilo kada su u pitanju dobre ili one manje dobre vijesti, što opet na svoj način dovodi do veće zastupljenosti u programima RTV-a. Primjerice, od prošle godine nismo uopće morali brinuti o temama o kojima ćemo izvještavati iz Subotice, jer su se teme praktično događale od sebe.

HR: Migrantska kriza je postala takoreći kontinentalni problem širokih razmjera, a javljanja i prilozi vaše ekipe s granice između Mađarske i Srbije dobivala su veliki prostor u brojnim informativnim emisijama. Kako danas gledate na to razdoblje opasnog novinarskog življenja?

Vrlo često smo bili na granici, a često smo išli i na snimanja preko u Mađarsku. Kada je bilo, kako bih rekao, najžešće u vremenima kada je Mađarska zatvorila svoju granicu, svakodnevno smo bili tamo i osobno sam, prvi puta u životu, izvršavajući svoju novinarsku dužnost imao prilike osjetiti suzavac, biti prisutan usred ljudskog stampeda i svih neugodnih događanja koji su pratili ove izvanredne okolnosti.

HR: S druge strane, grad iz kojeg svakodnevno izvještava vaše dopisništvo ima i lijepih vijesti. Osobito kada se one dotiču gospodarskog razvoja i otvaranja novih radnih mjesta.

Subotica se, neovisno od političkih opcija koje su započele ili nastavile njen gospodarski razvoj, definitivno razvija uz činjenicu kako se otvaraju nova radna mjesta i da slobodna zona kontinuirano otvara nove poslovne mogućnosti.

HR: Kao novinar ste često u prilici iz prve ruke saznati određenu informaciju. Kako gledate na ovu prednost profesije kojom se bavite?

Rad u dopisništvu podrazumijeva, novinarskim žargonom rečeno, svojevrsno svaštarenje, jer prirodom dopisničkog posla primorani smo raditi sve što se događa u našem rajonu. Kao novinari često prvi dolazimo do određenih informacija i bolje smo upućeni u svakodnevna događanja od tzv. drugih ljudi i profesija, što je jedan lijep privilegij ovoga posla. Ali, s druge strane, novinar si svih 24 sata, koliko traje dan. Nema tu klasičnog radnog vremena, jer vijesti ne biraju vrijeme kada će se dogoditi.

HR: Postoji li određena cenzura ili autocenzura s kojom pristupate određenom izvoru informacija i temi o kojoj treba izvijestiti javnost?

Kategorično mogu ustvrditi kako u RTV-u ne postoji cenzura u smislu da nas bilo tko od nadređenih uvjetuje ili usmjerava u načinu na koji ćemo prezentirati javnosti naš rad. No, s druge strane sigurno je da postoji jedna vrsta autocenzure, a to je nešto što se gradi godinama u svakom novinaru, uz osjećaj za ono što se može ili ne može objaviti javnosti. Osobno, nikada nisam bio pristaša objavljivanja nikakvih neprovjerenih vijesti senzacionalističke pozadine. Objavit ću samo materijal koji je prošao provjeru iz više izvora, a u svojim prilozima uvijek nastojim dati priliku za očitovanje sugovornicima i akterima s obje strane određenog događaja. Također, ne preferiram da u svojim prilozima dajem osobne komentare. Kao osoba mogu imati svoje mišljenje, ali kao novinaru moja dužnost je objektivno prenijeti informaciju a na gledateljima je da sami procijene i vjeruju riječima naših sugovornika. U tom kontekstu je zapravo prisutna spomenuta autocenzura zahvaljujući kojoj neću javnosti, tijekom televizijskog priloga, prenijeti baš sve što mi je u glavi.

HR: Kako gledate na realiziranje priloga koji se dotiču vijesti iz života manjinskih zajednica, po kojima je Subotica zbog svoje nacionalne šarolikosti karakteristična. Zahtijevaju li oni drugačiji način medijskog tretiranja?

Ne radi se ista tema na isti način za srpsku ili mađarsku redakciju, govoreći u mom slučaju jer ja radim za ove dvije redakcije u sklopu našeg dopisništva. Primjerice, ono što je zanimljivo za mađarsku javnost nije dovoljno zanimljivo za srpsku ili obratno, a kada se ista tema radi za obje redakcije uvijek se mora sagledati iz posve različitog kuta, uz odabir posve drukčijih sugovornika.

Naravno, uvijek se gleda da su to osobe koje će govoriti svojim materinjim jezikom, zbog autentičnosti i izbjegavanja prijevoda. Opet, Subotica je i po tom pitanju specifična u odnosu na ostale gradove u Srbiji, jer je ovdje, kao što je dobro poznato zbog broja pripadnika mađarskog naroda i drugih manjina, manjina – većina.

HR: Tijekom svojeg dvodecenijskog novinarskog staža radili ste i na javnom servisu i na privatnoj televiziji. Vidite li razliku između ove dvije posve drugačije medijske platforme?

Jeste drugačije, jer u privatnoj kući postoje novinarska pravila, potom tzv. međunarodna pravila u svakodnevnom radu, ali iznad svega su pravila vlasnika televizijske postaje. Jer privatnik dobro zna kako mora balansirati u stvarnosti, jer je vođenje jedne medijske kuće izuzetno skupa i komplicirana stvar i bez potpore lokalne sredine i grada jako je teško opstati. A što se tiče primjerice RTV-a, mi smo tu mnogo slobodniji u svom radu. Nitko nas ne zove i utječe na naš rad,  a i teme su po svojoj široj interesantnosti potpuno drugačije. Jer ono što je možda na lokalu zanimljivo upravo zbog lokalnog konteksta gubi na interesu šireg auditorija.

HR: Televizija RTV je po svim pokazateljima u određenom usponu i sve više postotno sudjeluje u medijskoj gledanosti i vidljivosti na prostorima Vojvodine i Srbije. Kako sebe vidite kao dio jedne mlade, perspektivne novinarske ekipe čiji rad je mnogo više vrednovaniji od gledateljstva na ovim prostorima i osjećate li određenu konkurenciju od najvećeg javnog servisa, RTS-a?

Ne bih rekao da osjećamo konkurenciju, jer gledatelji koji prate oba programa dobro znaju kako se mi određenim temama bavimo posve drugačijim pristupom i da smo mnogo više skoncentrirani na Vojvodinu. Kroz naše informativne programe se, naravno, prožimaju vijesti koje se odnose na cijelu Srbiju i to je posve normalno. Što se tiče odgovora na prvi dio pitanja, vidim jednu lijepu budućnost za javni servis RTV-a, jer teme kojima se mi bavimo, osobito one dokumentarne, edukativne i ostale stvari kojima se bave kolege iz Novog Sada, nitko drugi neće raditi. To je odgovor i na pitanje koje ljudi često znaju postavljati kada se spomene plaćanje televizijske pretplate. Tu je također i značajna razlika između javne i privatne televizije koja opet ide samo u smjeru profitnog poslovanja.

HR: Koliko je teško danas u vremenu konkurentnog medija interneta baviti se televizijskom informativom?

Jako je teško raditi informativu u današnjem vremenu sve prisutnijeg interneta. Informacije jako brzo stižu sa svih strana i dok mi to sve uspijemo tehnički upakirati i prilagoditi za televizijsku sliku, već mnogo ljudi to zna. Zbog toga će se i televizija kao medij, kada je u pitanju informativni program morati na određeni način ubrzati javljajući se uživo, putem lutajućih reportera, s lica mjesta. Samo to je svježa informacija. Ovako ako mi nešto snimimo prijepodne, a emitiramo poslijepodne to već u velikoj mjeri gubi na informativnoj svježini.

HR: Na koncu, što je nešto što u novinarskoj profesiji volite više od šarolikog opusa kojim se svakodnevno medijski bavite?

Svoju novinarsku karijeru sam započeo kao sportski novinar i dugo godina sam radio tu oblast. Istina i sada radim sportske priloge, ali u mnogo manjoj mjeri nego nekad. Volim pogledati sportske događaje, biti kao novinar dio njih, a Subotica je prošle godine i po odličnim sportskim rezultatima bila u žiži šireg medijskog interesa. Sport je bio i ostao moja najveća ljubav, ali priroda posla često mora ustupiti veći prostor informativi.