Arhiv tekstova

Bili smo svjedoci krajem prošlog tjedna eskalacije sukoba oko državnih oranica u Somboru. Borba za državne njive dovela je čak i do fizičkog sukoba, uhićenja, suđenja i zatvora. S jedne strane uzorpator koji smatra da ima pravo orati državne njive u Gakovu, a s druge oni koji smatraju da imaju isto takvo, ako ne i veće, pravo orati njive u svom ataru. Ime tog uzurpatora koji je već uzorao 2.300 hektara pominje se u pol glasa, jer izgelada da je riječ o toliko moćnom čovjeku, ili čovjeku s toliko jakim i dobrim vezama u vlasti da nitko ne želi ništa rizikovati javno ga pominjući imenom i prezimenom. S druge strane, hapšenje i zatvaranje čuvara gakovačkih oranica bilo je (politička) prilika da se očituje ministar policije i to o tome kako nije riječ o nikakvim poštenim paorima već ljudima s kriminalnim dosijeima i krivičnim djelima kao što su iznuda, krivotvorenje... Naravno da su to odmah demantirale njihove kolege s prosvjeda. Ne ulazim sada u to jesu li navodi ministra točni ili ne, ali bih htjela podsjetiti i na aferu s povjerenikom SNS-a u Somboru, također u svezi s državnom zemljom.

U cijeloj toj priči meni se sada nameće pitanje ako se cijela borba vodi oko 3.000 hekara u atarima Gakova i Rastine, što je s 14.000 hektara, jer ukupno je na javnoj dražbi ove godine trebalo biti 17.000? Nameće mi se i pitanje gdje su i što je s onim poljoprivrednicima koji u njive ulaze samo onda kada za to imaju i »papir«, koji nemaju hrabrosti, a niti su tako odgojeni da silom otimaju ono na što polažu pravo? Što je s njima? Koliko su oni dobili od tih državnih njiva? Vjerojatno ništa. Oni će i dalje preživljavati s nekoliko desetina hektara, krpati kraj s krajem, mučiti se sa starom i izraubovanom mehanizacijom, uvjeravati sebe kako je nihov dida opstao i s manje zemlje sve orući je plugom i konjima, pa će »izdurati« i oni. Znaju dobro i oni da su se vremena promijenila, da više nije gazda onaj koji ima maksim zemlje koju su orali i sijali njegovi didovi, već onaj koji ima stotine hektara iako do jučer nije imao ni jutro, onaj koji ima mehanizaciju vrijednu stotine tisuća eura, a ne stari »belarus« koji je prije za otpad nego li za njivu. Znaju, ali toliko vole tu zemlju da će na njoj ostati, orati i sijati čak i kada tu neke velike zarade nema. Znaju, ali će im srce zaigrati kada tu istu ljubav vide i kod svoje djece kada zaoru svoju prvu brazdu i osjete miris masne, polodne bačke crnice.