Arhiv tekstova

Kršćaninom se ne rađa, kršćaninom se postaje, riječi su karmelićanina oca Danijela Čole, župnog vikara župe Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Remeta u Zagrebu. Bog žeđa za nama i to strastveno, ne hladno, apstraktno. U Isusu je to pokazao. Pokucao je na naša vrata i mi smo mu otvorili i onda korak, po korak shvaćamo da smo mi njegovi i da je on naš. 

 

HR: Kada ovaj intervju bude pred našim čitateljima bit će to Veliki petak – dan  Isusove muke i smrti. Zahvaljujući Isusu kršćanska smrt ima pozitivan smisao. Isusovo uskrsnuće početak je jednog novog čovječanstva. Jesmo li mi zapravo svjesni toga?

Svijest o uskrsnuću prvenstveno je izričaj vjere. Ta svijest polako se razvija kroz naš životni hod. U tomu hodu vremenom se suočavamo s neizbježnom činjenicom, a to je umiranje. Kakav imamo stav prema pitanju smrti? Negdje je u narodu zabilježen onaj pučki aksiom: kakav život, takva smrt, kakva smrt, takva vječnost. Ne možemo doslovno uzeti rečeno u obzir, ali ima nešto u tom izričaju što čovjeka nuka da promisli o kvaliteti svoga življenja i to na razini cjeline svoga bića. U Posljednjim razgovorima koji opisuju skori prijelaz s ovoga svijeta Sv. Terezije od Djeteta Isusa i svetoga Lica zabilježene su sljedeće misli koji nam ocrtavaju, rekao bih, ljepotu umiranja. Jedna sestra u samostanu koja je njegovala Sveticu na bolesničkoj postelji izjavila je sljedeće: »Meni je vrlo teško gledati je bolesnu, pa sam joj često ponavljala: ‘kako je život žalostan!’« No ona mi je odmah odgovarala: »Život nije žalostan, on je naprotiv vrlo radostan. Kad biste rekli ‘Progonstvo je žalosno’, razumjela bih vas. Pogrešno je zvati životom ono što mora završiti. Samo nebeskim stvarima treba dati pravo ime, a one neće nikada umrijeti. I radi toga život nije žalostan nego radostan, vrlo radostan!« Još je na jednom mjestu zabilježeno: »Po mene neće doći neki fantom, nego dragi Bog. Smrt je dijeljenje duše od tijela, to je sve.« Tako nam je poručila Svetica. Što nam smrt »omogućuje«? Kad umremo, ulazimo u novi život. To je nešto posve novo, ali konačno. Umiranje i smrt je duhovni proces, iako se odnosi na naše tijelo, to je duhovni proces. Umiranjem čovjek biva primljen u Božje okrilje, ulazi u konačni spokoj. Umiranje može biti znak potonuća, ali i inspiracija za mnoge, ovisi kako živimo na ovoj zemlji. Naša nas vjera uči da je smrt početak ulaska u život vječni. Vrijeme umiranja trenutak je našeg života koji je odabran u Božjoj namisli, ne našoj, zato vjerujemo da je svaki ljudski život svet. Stoga je svaka osoba vrijedna, bez obzira na status i sposobnosti za ovoga života, jer je stvorena od Boga. Cijelo naše putovanje sve do trenutka umiranja ima društveno obilježje, to nije nešto izričito osobno. Smrt može biti duboka tuga, ali po vjeri u uskrsnuće može biti i slavlje života. Tko umire prolazi iskustvo posljedice grijeha, ali je zahvaćen otkupljenjem koje izvodi Božja ljubav. Smrt nije neko ništavilo, ona omogućuje sudioništvo u preobrazbi kojom Božja ljubav svršetak čini novim početkom. Zato je za nas smrt prijelaz u novi život. Po učenju sv. Pavla, naša je egzistencija Kristov život u čovjeku i čovjekov život u Kristu. Kroz tminu smrti mi se zajedno s Kristom provlačimo i ulazimo u život vječni.

 

HR: Bili ste i ove godine sudionik Korizmenih duhovnih večeri Duhovnog centra oca Gerarda u Somboru. A u Vašem nadasve zanimljivom izlaganju govorili ste o Isusu i njegovoj brizi za grešnike, o tome kako svaki čovjek zaslužuje Božju ljubav, da je Božja ljubav jača od grijeha. Ali, je li lako čovjeku mijenjati se?

Najteže je mijenjati mentalitet, stečene navike. Svakodnevno u našim ušima odzvanja riječ kultura. Danas se pod kulturom puno toga može provući. Evanđelje se uvijek utjelovljivalo u kulturu nekog podneblja te je istu oplemenjivalo, davalo joj je kršćanski kolorit. Ništa ne ide lako, pa ni osobna promjena. Život nam je dan da se pripravimo za život vječni. Kako se pripravljam, svatko se treba osobno upitati. Vrijeme mi je dano da se ostvarim kao čovjek za kraljevstvo Božje. Ostvarenje se neće događati ako mi je Isus neka usputna postaja u mome životu, ako ga puštam u sebe samo onda kad mi to odgovara. S Bogom se korača u redovitosti hoda. Kršćanin ne može živjeti na način »ja ću na misu kad ja hoću, kad budem bolje raspoložen«. Kršćanstvo je životna drama koja Krista ne ispušta iz života sve do posljednjega daha. Svaki dodir s Bogom, osobito onaj u nedjeljnoj euharistiji, mijenja nas i oblikuje da budemo prikladni za život u kraljevstvu Božjem. Tko redovito korača s Bogom uz sve nejasnoće po snazi vjere i milosti Božje mijenja se za onaj konačni susret u kojem će se dogoditi vječno sjedinjenje s Ljubljenim. Tko okreće lice dragom Bogu ne može iskusiti tu ljepotu i snagu milosti Božje. Augustin je rekao da je grijeh onda kada se čovjek okrene i korača od Boga. I kada se ne gleda lice Božje, već neke druge stvarnosti, koje znaju biti loše, onda čovjek upada u grijeh. A grijeh je zapravo promašaj, a većina čini grijeh zbog ljubavi, samo pogrešno usmjerene, jer čovjeka nešto privuče. To što ga privlači ima neku čar i on to želi posjedovati, a slobodno je biće, može birati. Lijepo je rekao sveti Pavao kada Galaćanima tumači slobodu: »sve mi je dopušteno, ali mi sve ne koristi.«

 

HR: Crkva nije obična zajednica u društvu, već zajednica svetih, a sveti su oni koji vjeruju Isusu Kristu, jer imaju jedan za drugoga osjećaja, sućuti, blizine, duše. No, s druge strane nije li sve više primjera da čovjek čovjeka više ne čuje?

Čini se da je tako, no puno je onih tihih primjera koji demantiraju da je čovjek izgubio osjećaj za drugog čovjeka. Ljubav prema bližnjemu Isusov je zahtjev. Ta ljubav nije nešto apstraktno, umišljeno. Ljubav je vrlo konkretna stvarnost, ona nije samo neki jaki emocionalni naboj koji se javi u susretu s dragom osobom. Isus je ljubio vrlo konkretno, angažirano i toplo i nije se bojao pokazati tu ljubav. Čuti drugoga znači prihvatiti ga u svoj njegovoj dubini. Čuti drugoga znači ljubiti ga, a ljubav se ne sastoji izričito u osjećajima, nego u djelima. Naše najveće boli proizlaze iz naše osamljenosti koja je znak pomanjkanja ljubavi. Svoj život trebam vrednovati kvalitetom ljubavi prema bližnjemu, koja je izvjesni pokazatelj ljubavi prema Bogu. Mađarski pjesnik Ady Endre izrekao je jednu vapijuću misao: »Želim biti voljen da nekome pripadam«. Uskratiti to čovjeku isto je kao da si mu izmakao tlo pod nogama. Nemojmo se bojati darovati sebe drugima, jer u toj razmjeni darivanja struji ona tako topla i draga Kristova ljubav.

 

HR: Sluga Božji otac Gerard Tomo Stantić ostavio je dubok trag na ovim prostorima Bačke. Bio je dobri duh karmelske zajednice, svakom na usluzi. Koliko ste upoznati s njegovim djelovanjem i koliko Vas, koji također kao i otac Gerard pripadate karmelskom redu, nadahnjuje otac Gerard?

 S ocem Gerardom upoznat sam najviše kroz njegove misli koje mi je posredovao pokojni otac Ante Stantić. Kao bogoslov često sam mu znao navratiti u sobu na »čašicu« razgovora, a on mi je rado pričao dosege našega Sluge Božjega. Upečatljiva crta oca Gerarda koja mi je ostala jest volja i želja za posredovanjem Božje ljubavi u sakramentu pomirenja. Kao svećenik i sam imam tu nezasluženu milost da čovjeku posredujem Božje oproštenje kao znak njegove ljubavi.

 

HR: Na koncu ovog intervjua što biste uoči dolazećeg Uskrsa poručili našim čitateljima?

 Odgovorio bih vrlo kratko, Gospodinovim riječima: »Ne bojte se. Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta«. Gdje je radost tu je Bog, a uskrsnuće je čin radosti. Stoga, braćo i sestre, radujmo se, ponavljam radujmo se. Naša radost neka je znana svima. Blagoslovljen vam Uskrs!