Arhiv tekstova

Ivan Pašić ima tek dvadeset godina, a već dva i pol mjeseca vlasnik je pekare u Monoštoru. Vrijedno radi sa suprugom Marijom i bratom Acom, kako bi uhodali i proširili ovaj posao, a sve pod budnim okom oca Stipana koji je i financirao cijelu ovu investiciju kako bi pomogao djeci da se osamostale kada ih poljoprivreda, kojom se Stipan bavi, pretjerano ne interesira. Osim u svojoj pekarskoj radnji kruh i druge proizvode prodaju u još tri trgovine u Monoštoru, a sljedeći korak im je »osvajanje«  Sombora i Bezdana.

 

Bez rizika nema posla

 

Zašto baš pekara? Objašnjenje je jednostavno – Ivan je u Srednjoj poljoprivredno-prehrambenoj školi u Somboru izučio pekarski zanat, a još ga je godinu-dvije pekao u jednoj pekari u Kljajićevu, a onda postao i svoj gazda. Iskreno, nije Ivan krenuo na pekarski zanat zato što je baš to najviše želio, jer mu je to na listi želja koje se popunjavaju pri upisu u srednje škole bila među posljednjim, ali tako se posložilo da se upisao baš na taj smjer. 

»Polako mi se sve više i dopadalo, a najzanimljivija je bila praksa koju smo imali u pekarama. Poslije završene škole, iskustvo sam stjecao i krao tajne zanata u pekari u Kljajićevu. Iskreno, na radu u pekari sam i naučio pekarski posao, a ne u školi, gdje je više teorije nego prakse«, priča nam Ivan koga smo u nedjeljno rano jutro zatekli u pekari, gdje je za pečenje pripremao posljednju turu kruha. 

Posao nije prekidao ni dok smo razgovarali, jer zamijeseno tijesto ne može čekati. Na upit što je u pokretanju ovog posla bilo najvažnije odgovora – dobra volja i puno novca. Zato je tu ključna bila pomoć i potpora oca Stipana. Otac mu je dao »vjetar u leđa«, a na Ivici je sada da ovaj posao održi i proširuje. 

»Otvoriti pekaru u neku ruku je i rizik, jer nikada ne znate kako će to biti, ali bez rizika nema ni jednog posla«, kaže ovaj mladi poduzetnik, koji je bez obzira na veliki broj pekara u Somboru i okolici optimist i vjeruje da će se posao, korak po korak, širiti i postajati sve profitabilniji. A ulaganja u adaptaciju i opremu nisu mala. Najviše novca uloženo je u veliku pekarsku peć i to onu u kojoj se kruh peče »na drvima«. I ne samo kruh, jer se u Pekari Pašić mijese i lepinje, kifle, kuglofi i burek. Najbolje se, osim kruha, prodaju lepinje i burek. Ivan ne samo da je vlasnik pekare već je i glavni majstor, a desna ruka u poslu mu je stariji brat Aca. 

»Po struci sam elektrozavarivač i radio sam kod privatnika, a kada je brat otvorio pekaru i ja sam se uključio u ovaj posao. U početku je bilo teško, a sada sam se navikao. Najteže je što se radi noću, krećemo s poslom od 11-12 sati i onda do ujutro«, priča Aca, a Ivan dodaje da je bilo dana kada se radilo bez prekida i 24 sata, jer trebalo je ispoštovati sve mušterije, a bilo je to za Božić, koji su zbog posla dočekali u pekari. 

A to da se radi sedam dana u tjednu već se podrazumijeva.

 

Investicija bez kredita

 

Usprkos svakodnevnom, noćnom, radu u pekari Ivica stiže i dva puta tjedno u Somboru trenirati američki nogomet, jer za dva tjedna počinje prvenstvo, a somborski Celtisi u prvoj su ligi s ambicijom da budu prvaci. Supruga Marija Molnar nema ništa protiv njegovog bavljenja sportom, a i kako bi kada su se upoznali baš na utakmici američkog nogometa. Marija je danas također angažirana u poslu i to kao prodavačica u pekari koja je otvorena od pol šest ujutro do šest navečer, a uskoro će to radno vrijeme biti i duže. 

»Nije teško ustati, nije teško ni raditi cijeli dan, što ćemo raditi se mora«, kaže Marija koja je kada je iz Sivca došla u Monoštor znala da Ivan kreće sa svojim poslom i da će i ona svojim radom morati dati svoj doprinos. 

»Ovu investiciju priveli smo kraju bez ikakvih kredita, sve smo sami financirali ne opterećujući se kreditnim zaduženjima. Ti krediti na kraju, kada se sve sračuna, ispadnu jako skupim. Poljoprivredom se bavim 31 godinu i nikada nisam uzeo ni jedan kredit, koliko imam novca toliko ulažem«, poslovna je filozofija oca Stipana. 

S obzirom na to da je  poljoprivrednik koji obrađuje velike površine zemlje, iz naše perspektive logičnije bi bilo da se tim poslom nastave baviti i sinovi. Razuvjerava nas riječima da je poljoprivreda krvav posao, koji će, kako sada stvari stoje, za naše obične poljoprivrednike biti još teži. 

»Ako strani investitori pokupuju našu zemlju, dođu ti strani odgajivači svinja, nema nama opstanka. Zato sam i želio da svojim sinovima omogućim da rade i žive od nekog drugog posla«, priča Stipan, koji i pored posla u poljoprivredi također pomaže u pekari, a njegove zaduženje je da razvozi kruh po dućanima.