Arhiv tekstova

Sa subotičkom književnicom Željkom Zelić razgovarali smo povodom njene nove zbirke poezije Slikam te riječima. Osim o stvaralaštvu ove spisateljice, kojoj su ranije objavljeni roman Bezdan i prva zbirka poezije (intimna) Kronika srca, razgovarali smo i o  mjestu, ulozi i svrsi poezije u aktualnom vremenu. 

HR: Kako biste opisali Vašu zbirku poezije Slikam te riječima i kako je vidite u odnosu na Vašu prethodnu, prvu zbirku poezije (intimna) Kronika srca?

Moram na samom početku istaknuti da je vrlo nezahvalno i teško biti »sudac« samom sebi, a s druge strane, bez samokritičnosti čovjek ne može, ukoliko želi raditi dobro i biti dobar u onomu što radi. Ako je suditi prema vlastitom osjećaju, onda bih rekla da je ova zbirka, kako su to potvrdili i neki drugi, zrelija u odnosu na prvu, u smislu da je napravljen pomak, kako je to istaknula u pogovoru knjige i Nevena Mlinko: »u stilskom nijansiranju pojedinih segmenata ove zbirke pjesama«. Dakle, više se volim oslanjati na ono što o knjizi kažu drugi, kako stručna javnost tako i sami čitatelji, jer ja na nju ne mogu gledati objektivno budući da sam izravno sudjelovala u njenom nastanku i da mi je u tom smislu svaka pjesma na poseban način draga, jer je plod samoispitivanja, emocija, previranja, razmišljanja, trenutka. Tema je i dalje ostala ista: ljubav kao esencija i smisao postojanja.

HR: Što mislite tko sve participira kao čitatelj u komunikaciji s Vama u pronalaženju »rasvjete stvari«, koja je najčešće sakrivena u banalnosti i tami svakodnevlja? Možda oni koji još imaju srca? Ili oni kojima je uz literarni užitak, čitanje i čin njihove kreacije? Ili?

Zasigurno da se među prvim recipijentima bilo koje vrste književnosti nalaze upravo ljubitelji pisane riječi. Bilo da sami pišu, da se njome bave ili pak da su samo čitatelji željni pisane riječi. Čovjek današnjice, pritisnut kako rekoste »tamom svakodnevlja« jedinu svijetlu točku koja čovjeka hrani i iznutra može naći u lijepoj književnosti ili pak kulturnim sadržajima koji obogaćuju duh. Svjedoci smo poplave besadržajnih i zatupljujućih televizijskih emisija. Na tragu toga, knjiga kao i prava, glasno izgovorena Riječ je jedino što nas još može održati u moru sivila i crnila. Oni koji se žele spasiti, uvjerena sam, barem ponekad, koliko im mogućnosti dopuštaju, posežu za knjigom.

HR: Što je za Vas dobra poezija?

Prije svega mislim da je odgovor na ovo pitanje višeznačan, jer polazeći od sebe same zaključujem da mi u različitim raspoloženjima, pa čak i različitim razdobljima života, godi i dotiče me različita vrsta poezije. Ponekad je to ljubavna, ponekad duhovna, egzistencijalna ili zavičajna ili spoj svega toga pomalo. Ali, rekla bih da prema vlastitu senzibilitetu naginjem više ka ljubavno-duhovno-egzistencijalnoj poeziji budući da je za mene to troje neodvojivo. Ljubav je zapravo esencija iz koje crpimo i trebali bismo crpiti snagu za sve ostale, neodvojive segmente života. Prema tomu, dobra poezija je ona koja je prije svega iskrena (a ne pisana da bi zadovoljila ukuse i kriterije javnosti ili pak suvremene trendove u književnosti), autentična, ne odveć patetična, potiče na preispitivanje nas samih, koja zna biti i kritična, ali ne i sarkastična i kojoj se uvijek možete vratiti i koju iznova i iznova želite čitati.

HR: Mnogo je onih koji danas omalovažavaju poeziju. Je li to zbog toga što oni u stvari ni ne čitaju vrhunske stihopisne izraze koji mentalno i duhovno pročišćuju ili možda poeziju omalovažavaju zbog poplave najrazličitijeg kičeraja koji se hoće inaugurirati kao poezija? 

Rekla bih da poeziju mogu omalovažavati samo oni koji nikada nisu pisali ili pak nikada nisu čitali. Onaj tko se bavi pisanjem puno lakše može prodrijeti u bit stvari. Baviti se pisanjem ili bilo kojom vrstom publicističke djelatnosti nije lako, jer to znači da ćete svoja zapažanja, zaključke, misli ili pak emocije na neki način izložiti sudu i očima javnosti, a javnost, znamo, zna često biti okrutna, napose ako ne pripadate mainstream književnosti. Mukotrpan je posao čeprkati po sebi ili svijetu oko sebe, a još je teže imati hrabrosti to izreći jasno i glasno »pred svijetom«. No, upravo, kako i Vi rekoste, taj je proces pročišćujući i mentalno i duhovno te što više pišete to više žeđate za riječima i želite »vikati« ono što mislite i osjećate. Reći da je poeziju lakše pisati ili da je manje vrijedna od npr. proze, isto je što i u novinarstvu reći da je vijest lakše napisati nego izvješće. Oni koji se novinarstvom bave, jako dobro znaju da je teško u nekoliko redaka sažeti bitno, a puno je lakše raspisati se na pet novinskih kartica o nečemu. Tako je i u književnosti! Pri tom ne mislim da je pisati prozu lako. Kako već rekoh, niti jedan proces pisanja nije lagan, pitanje je samo što komu leži i tko se u kojem žanru bolje pronalazi. Najteže je biti svoj i biti dobar u onomu što se radi!

HR: Koji je smisao poezije danas, u postmodernoj epohi, koju među ostalim karakterizira konzumerizam, površnost, hrpe manipulativnih informacija i medijska histerija spektakla?

Iako se na prvi pogled može učiniti da na primjer proza, dramska djela ili pak filmska umjetnost danas mogu biti više društveno angažirani i na taj način biti određeni kritički korektiv u društvu, rekla bih da isto tako, ako je dobra i snažna, to može činiti i poezija. Ipak, svjedoci smo devalvacije osjećaja za drugog i za društvena zbivanja na svim razinama. Čovjek je više nego ikada okrenut sam sebi, svojim interesima, zapravo nema vremena zastati i primjećivati oko sebe ljude, najobičnije stvari. Ne znamo se više radovati. I upravo u tomu vidim snagu, ali i zadaću poezije. Da nam pomogne vratiti se samima sebi i jedni drugima, onomu što je bitno. Poezija obično ne viče, ne galami. A ljudima je danas previše galame. Stoga poeziju, kako je to uvijek bilo kroz povijest, vidim kao »tihu vodu koja brege dere«. Nije namijenjena širokim masama, ne prodaje se u milijunskim primjercima, ne dodjeljuju joj se nobelove nagrade, ali dobra poezija tiho krči put do srca čitatelja. I u tomu je njena najveća vrijednost!

HR: Smatrate li sebe mladom književnicom? 

Ukoliko donekle poznajemo književnu scenu ovdašnjih Hrvata, onda bismo mogli reći da spadam u red mladih-mlađih književnica. No, nije li porazna i otužna činjenica da se, na primjer, osobe na blizu ili na pragu četrdesetih, smatraju mlađim književnicima? Dobro je to ponekad izgovoriti i naglas, jer evidentno je da kao narod, ali i kao manjina, starimo. Stoga jednom od krucijalnih zadaća za sad, za danas i odmah, ali i u budućnosti, vidim upravo rad s mladima, poticanje književnog stvaralaštva mladih i djece. To vrlo dobro rade vaši podlistci Kužiš i Hrcko, ali i neke druge, osobito kulturne udruge. Samo na taj način osigurat ćemo kontinuitet kulturne autonomije, bez obzira što ona nije dovoljno razvijena, usustavljena ili pak valorizirana, kako na domaćoj kulturnoj i književnoj sceni, tako ni izvana.

HR: Može li se dobro pisati bez pročitanih nekoliko »šlepera« knjiga? Treba li neusporedivo više čitati, nego pisati?

Ako bih trebala odgovoriti u samo jednoj riječi, onda bi moj odgovor na Vaše prvo pitanje bio: ne. Pisac, književnik, publicist, kako god sebe zvao, nužno mora puno čitati, jer samo na taj način može razvijati svoj stil pisanja i vizure, ali i kritičnost, ne samo spram drugih već i prema samom sebi. Pri tom ne mislim da treba čitati bilo što, što nam dođe pod ruke, jer svjedoci smo danas poplave »žute književnosti«, one koja se želi dopasti širokim masama, senzacionalističkim naslovima privući što više, osobito mlađih čitatelja, a kada se počne grepsti ispod površine onda se čovjek često uvjeri da nema ništa od najavljene senzacije, a još manje od sadržaja vrijednog pažnje. Isti je slučaj i sa senzacionalističkim naslovima u novinama. Dakle, uvjerena sam da onaj tko piše poeziju više, ali ne i isključivo, čita poeziju, i obratno, tko piše prozu više čita prozna djela, a oni koji se bave na primjer znanstvenim radom, više naginju takvoj vrsti literature. Čitajući druge čovjek prestaje biti samodostatan. Smatram da je ta vrsta otklona od nas samih nužna, ako se želimo razvijati u kreativnom izražavanju, što je za književnike iznimno važno. Dakako, »šleper« pročitanih knjiga bez dara i smisla za pisanje može značiti samo produbljivanje znanja i širenje vizura, ali ne jamči istodobno da će čovjek biti i dobar književnik.

HR: Je li postojanje kulturne baštine i aktualne produkcije u području kulture preduvjet za vođenje politike, u našem slučaju, politike koja zastupa interese manjina? Može li uopće bilo koja politika biti autentična bez prinosa umjetnosti, kao autonomnog i korektivnog glasa, u određenom društvu?

Drago mi je da se bez obzira na sve poteškoće s kojima se suočava, u hrvatskoj zajednici još uvijek poklanja pažnja kulturi i kulturnoj autonomiji, bilo kroz nakladničku djelatnost ili pak kroz organiziranje različitih kulturnih manifestacija i sadržaja. Dobro je to u razgovoru za vaš tjednik u prošlom broju istaknuo vlč. Dragan Muharem da »jezik živi, ali umire s čovjekom«. Tako je i sa svim drugim sastavnicama identiteta. Dakle, s jedne strane imamo borbu za očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta, a s druge pak strane se suočavamo s tihim nestajanjem i odumiranjem. Stoga bih se nadovezala na tu izjavu, da je preduvjet vođenja bilo koje politike prije svega opstojnost na ovim prostorima, a onda dakako i njegovanje kulturne baštine, kao neodvojivog dijela identiteta i prepoznatljivosti u društvu. 

HR: Radite kao prevoditeljica na hrvatski jezik u Gradskoj upravi, jer je u Subotici i hrvatski jezik u službenoj uporabi. Koriste li Hrvati koji žive u Subotici »punim plućima« to svoje pravo. Postoji li dovoljna svijest kako je korištenje tog prava važan dio za očuvanje našeg materinskog jezika?

Sva prava i zakoni vrijede samo onoliko koliko se koriste. Inače su samo mrtvo slovo na papiru. Često se u javnosti ističe kako se prava Hrvata zajamčena Zakonom o pravima nacionalnih manjina ne poštuju, a znam da je najviše takvih problema u obrazovanju i glede udžbenika, ali jednako tako trebamo realno sagledati koliko je u (ne)korištenju tih prava krivnja na nama samima, pripadnicima hrvatske nacionalne manjine. Odgovor je uvijek negdje na sredini, ni lijevo ni desno. U Gradskoj upravi prevode se u prvom redu skupštinski materijali, Službeni list te svi dopisi i dokumenti koje građani koriste i na čije korištenje imaju pravo. Ali statistike, nažalost, pokazuju da se vrlo mali broj Hrvata koristi tim svojim pravom, osobito kada su u pitanju upravno-pravni postupci i slično. Bez obzira na to, smatram da je obitelj kolijevka jezika i da se upravo u njoj stječe identitet i osjećaj pripadnosti zajednici. Na mnoge procese koji ovise o političkoj volji ili ne-volji, nažalost, ne možemo utjecati, ali ono što možemo učiniti jest koristiti svoj materinski jezik bez osjećaja srama i straha, čitati literaturu na materinskom jeziku, jer jezik je uz sve ostale čimbenike jedan od primarnih čuvara nacionalnog i kulturnoga identiteta.