Arhiv tekstova

Ako ćemo početi s pukom teorijom, najmanje koristi od izborne kampanje imat će Srpska napredna stranka (SNS) i njezini koalicijski partneri: Partija ujedinjenih penzionera (PUPS), Socijaldemokratska partija (SDP), Nova Srbija (NS) i Pokret socijalista (PS).  Ako ćemo, pak, nastaviti sa suhom praksom, njima je potpuno svejedno: izborna kampanja vladajuće koalicije već četiri godine odvija se u kontinuitetu, te joj nekakva propisana minutaža na javnim servisima dođe tek kao izbledjela nijansa višestranačkog »ekrana s tisuću boja«. Zastanimo tu i prisjetimo se nije li tako uvijek bilo od 2000.? Najneutralniji odgovor vjerojatno bi bio – JesNe. 

 

Odmjeravanje Srca i Uma

 

Nastavimo li, pak, započetu priču, pred nama se otvara nekoliko polja koja stručna i obična javnost već mjesecima obrađuju. Prvo, i najšire, tiče se samog motiva raspisivanja izbora »kad im vrijeme nije«. Od zilijuna ispisanih novinskih karaktera na ovu temu najčešće spominjani razlozi tiču se učvršćivanja, odnosno, potvrde vrhunca popularnosti SNS-a, čije procjene u ovim trenutcima variraju tek na razini statističke greške. To što će izbori biti održani na sve tri razine dovoljno govori u prilog tome kako SNS od Srbije namjerava napraviti na demokratskom pluralizmu utemeljenu jednopartijsku državu i to tako što će preuzeti vlast gdje je za protekle četiri godine još nije uspjela osvojiti (u pojedinim lokalnim samoupravama i Skupštini Vojvodine). Budimo i dalje neutralni, i recimo: to je njihovo (legalno i) legitimno pravo.

Ne manje spekulacija na ovu temu izrečeno je – počevši od izjava samog premijera i predsjednika SNS-a Aleksandra Vučića, pa do mnogih drugih – i kada je riječ o nastavku započetih »reformi«, a čiji je krajnji cilj (bar deklarativno) članstvo Srbije u Europskoj uniji. Naime, razdoblje od preostale dvije godine do isteka mandata, sada već tehničke,Vlade s jedne strane izgleda(lo je) kao prekratko za ispunjenje uvjeta svih 35 poglavlja u pregovaračkom procesu s Europskom unijom, a s druge strane se i čini(lo) kao predugačko da bi se rizikovala nova (sigurna) izborna pobjeda.

Iako mnogo manje, raspisivanje izvanrednih izbora u medijima je dovođeno u vezu i sa samim odnosima unutar SNS-a, napose između njihova dva ključna čovjeka. Naime, već odavno javnost s vremena na vrijeme, »iz izvora bliskih vrhu stranke«, biva obavještavana o neslaganju predsjednika Vučića i »zamrznutog člana«, trenutačno na radnom mjestu predsjednika svih građana Srbije Tomislava Nikolića, od kojih i jedan i drugi u SNS-u imaju svoje sljedbenike. Na površinskoj ravni, a što ni jedan ni drugi svojim izjavama i postupcima ne skrivaju, to izgleda ovako: dok Vučićeva glava uvjerava članstvo kako je Zapad (EU i SAD) najbolji izbor za Srbiju dotle ih Nikolićevo srce svim (emotivnim) snagama vuče Istoku, Rusiji prije svega. Ukoliko su ove – koliko razmjerno sramežljive, toliko i srazmjerno učestale – spekulacije točne, onda se raspisivanje izvanrednih izbora može promatrati i na četvrtoj ravni: kao odmjeravanje unutarstranačkih snaga u SNS-u.

 

Glasačko staro uho

 

U ovoj »obradi polja« dva se pitanja čine posebno zanimljivima. Prvo se tiče do sada urađenoga, a drugo partnera najjače političke stranke u Srbiji.

Primjer naprednjaka, koji su na vlast 2012. došli kao posljedica samodestruktivne politike Demokratske stranke – iako za naše prilike nimalo neuobičajen – ipak je fascinantan. Naime, u protekle četiri godine, donedavno aktualna, a sada tehnička, vlast donijela je više zakonskih odluka ili uredbi koje su izravno pogodile nekoliko širokih kategorija građana. Počnimo, recimo, od umanjenja mirovina penzionerima ili plaća prosvjetnim radnicima, preko nemušte i neosmišljene »racionalizacije« u javnom sektoru i nastavka isto takve »privatizacije« lokalnih medija (zbog koje je s radom prestalo postojanje više nacionalnomanjinskih uredništava), pa do katastrofalnog Zakona o poljoprivrednom zemljištu (usvojenom isključivo zarad zadovoljavanja dugoročnih interesa domaćih i stranih tajkuna) da bi, na koncu, sve to kulminiralo smanjenjem izravnih poticaja u biljnoj proizvodnji čak za tri četvrtine, odnosno s dvanaest na četiri tisuće dinara na maksimalnih dvadeset hektara obradive površine. Tu se također treba prisjetiti i nikad do kraja razjašnjenih okolnosti pada helikoptera i pogibije sedmero ljudi, te skandala s novinarkom »koja kleči«, a koji su izravno povezani s odgovornošću bivšeg ministra obrane Bratislava Gašića (koji je, za kaznu, morao prisustvovati posljednjem potpisivanju koalicijskog sporazuma SNS-a s ostalim strankama). Pa ipak, rezultat ogromnog, i tinjajućeg, nezadovoljstva širokih slojeva stanovništva nije pad nego održavanje popularnosti SNS-a kod građana (koji su, valjda, spremni izaći na izbore).

Uzrok ovom fenomenu – viđenom, istina, i u vrijeme vladavine režima Slobodana Miloševića, a i DS-a najvećim dijelom od 2000. – vjerojatno se nalazi u kombinaciji nesumnjive Vučićeve autoritarnosti, koji kod velikog dijela građana svoju karizmu gradi na teatralnoj samokritici (stalna tobožnja spremnost preuzimanja odgovornosti za »eventualne« propuste u radu Vlade) i krupnim obećanjima čija se ispunjenja mogu mjeriti s izvjesnošću realizacije projekta Beograd na vodi. U vezi s ovim treba istaknuti i tradicionalnu servilnost većine medija koji svojim pisanjem i nekritičkim izvještavanjem daju ogroman doprinos (iz)gradnji živog spomenika prvog čovjeka Stranke (i države, naravno), pri čemu se uočljivo izdvajaju jedan tabloid koji u svom zaglavlju ima bar jedno »r«, jedna televizija čiji je i sam naziv obojen i jedan javni servis, a koji nije iz Novog Sada.

 

Album ispranih likova

 

A što tek reći o koalicijskim partnerima liste Srbija pobeđuje – Aleksandar Vučić, a da to – kao i u donedavnom sazivu Skupštine Srbije – nema veze s privjescima? Nedavna odluka Milana Krkobabića (PUPS) da raskrsti savez sa Socijalističkom partijom Srbije (SPS) po svojoj se rizičnosti može usporediti s dosljednošću Rasima Ljajića (SDP) da dostigne ugaslu političku zvijezdu Mlađana Dinkića (nekadašnji G 17 i URS) i u nekoliko saziva Vlade konačno postane ministar za sve. S druge strane, sami likovi Velimira Ilića (NS) i Aleksandra Vulina (PS) najbolji su dokaz s kakvim partnerima SNS i ubuduće računa u obnašanju državne vlasti. Pri tomu je teško procijeniti tko u ovom neravnopravnom savezu ima više koristi: Guliver, koji nakon postizborne simbolične podjele vlasti računa i na stvarnu podjelu odgovornosti, ili Liliputanci, kojima je sudjelovanje u vlasti veća nagrada od kazne potencijalnih dežurnih krivaca. 

Iako nijedna suverena vlast to nikada neće otvoreno priznati (kao ni deklarativnu nezavisnost Kosova, uostalom), uloga stranog faktora na izborima u državama poput Srbije – makar i posredno – nije beznačajna. Uostalom, česti susreti premijera Vučića, napose s dužnosnicima sa Zapada, i prisiljenost na pravljenje ustupaka (ponajviše kada je riječ o Kosovu i uvjetovanjima Međunarodnog monetarnog fonda) cijena su kojom se plaća njihovo gledanje kroz prste na način već opisane vladavine na unutarnjem planu. Naravno, za rezultate izbora u Srbiji, možda i više nego za pobjedu SNS-a (bar ne »Vučićevog krila«), zainteresiran je i Istok, odnosno Rusija, čiji diplomatski predstavnici, nerijetko i mnogo otvorenije nego li njihovi zapadni kolege, također prelaze prag dobrog ukusa (ponekad i odgoja), »preporučujući« domaćinima na koju stranu svijeta im se valja okrenuti.

Konačno, u zaključku ovog teksta o koaliciji predskazujućeg naziva recimo i to da se početak izborne kampanje po svom intenzitetu apsolutno uklapa u opću klimu u društvu: niti Golijat ima volje boriti se s Davidom niti ovaj ima praćku za to. Osim »društvene klime« (apatije ogromnog broja građana), razlog za ovako mlaku kampanju svakako treba potražiti i u smanjenom obimu sredstava koje su stranke dobile za izbore. Ali, koliko god to za većinu njih bilo loše, za obične građane to je ipak dobra stvar: s jedne strane manje će javnog prostora biti onečišćeno ispranim likovima, a s druge, djeca će – što većim izostankom grmljavine verbalnog streljiva – mirnije spavati. I sanjati. Bezgranično.