Arhiv tekstova

Dio ekonomista smatra da država ne treba davati poticaje investitorima da bi poslovali u Srbiji, dok drugi dio smatra da je njihovo odobravanje jedini način da se privuku ulagači. U raspravi za i protiv subvencioniranja investitora u Srbiji tvrdi se da su izravna ulaganja najčešće jedini način za nadvladavanje nagomilanih ekonomskih problema, od nedostatka kapitala, ograničenog pristupa međunarodnom tržištu, pa do anakrone gospodarske strukture, te je svaki proizvođač dobrodošao, a vlada treba odobravati poticaje kako bi privukla investitore.

No, postoje i mišljenja da i u Srbiji ima iskusnih gospodarstvenika, koji bi s tim sredstvima ostvarili čak bolje rezultate. Također, dio stručne javnosti osporava politiku subvencioniranja radnih mjesta, davanja zemljišta u najam ispod tržišne cijene, oslobađanja od plaćanja poreza i komunalnih usluga i zagovara ponovno uvođenje poticaja za zapošljavanje kod domaćih tvrtki.

»Velika je dilema je li subvencioniranje investitora potrebno ili ne. Po meni, na jedan način jest potrebno, ali ta oblast bi morala biti čvrsto definirana i planirana. Investitori traže prostor za ulaganje, a poticaji znače da im se plaća za ‘dolazak i boravak’. Ovdje je važno pitanje ročnosti –  na koliko je godina limitirana ugovorna obveza investitora: hoće li oni poslovati samo u razdoblju dok im se poticaji ne isplate, a poslije toga se ugasiti? Većina investitora ostaje samo dok ‘kaplje’ državni poticaj. Mislim da poticaje još nisu donijele neke dugoročnije investicije, koje bi bile zamajac za razvoj gospodarstva, nego su u pitanju investicije kratkoročnog karaktera. Problem je i što poticaje dobivaju uglavnom tvrtke koje rade niskoakumulativne poslove«, kaže subotički broker Radivoj Belančić.

Mnogi ekonomisti tvrde da su Srbiji potrebne investicije u industriju koja donosi veliku dodatnu vrijednost, a ne investicije koje se baziraju na jeftinoj radnoj snazi, »šrafciger majstorima« i trgovini. S takvim mišljenjem se slaže i Belančić, naglašavajući pri tome da se vrlo rijetko spominje značaj i potreba subvencioniranja poljoprivredne proizvodnje, kao važne grane gospodarstva. 

»Kad god se otvara neki novi proizvodni pogon, vidimo da se radi o proizvodnji raznih dijelova, primjerice, kablova, vijkova ili plastičnih komponenti, a ne najvitalnijih dijelova određenog proizvoda. Nekada se u Kikindi lijevao motor za ‘opele’, to je znači bio vitalan dio automobila. Ne tako davno radnici su u Subotici radili u gigantima, kao što su bili ‘Agroseme’, ‘Agrokombinat’, ‘Bratstvo’, ‘Sever’... Takve tvrtke su bile visokoakumulativne i nije se smjelo dopustiti da stignu do stečaja. Gubi se linija zašto je došlo do stečaja. Zašto se to nije subvencioniralo kad su te tvrtke zapale u krizu? Ekonomski ambijent je danas takav u Srbiji da smo gladni gospodarstva, posla. Međutim, nemamo koordinaciju i planiranje, zamisao kojim putem ići, što bi bila bazna privreda. U ovom trenutku bilo bi najlogičnije da je to poljoprivreda. Poljoprivreda je dugoročan posao, a za poljoprivrednu proizvodnju se smanjuju poticaji, a daju se za neke poslove koji su kratkoročnog karaktera. Razvoju domaćeg gospodarstva bi moglo pomoći i osnivanje razvojne banke.«