Arhiv tekstova

Izbori, od lokala, do Republike tek trebaju biti raspisani, ali se većina političkih stranaka već uvelike nalazi u izbornoj utrci. Ako je suditi po Registru političkih stranaka koji se vodi u Ministarstvu državne uprave i lokalne samouprave, predizborna kampanja trebala bi biti veoma živa, jer se u Registru nalaze čak 104 aktivne političke stranke. No, čak ni oni pomni pratioci predizborne kampanje koja nam slijedi neće čuti za mnoge od tih stotinu i nešto stranaka, koje službeno »žive« na srbijanskoj političkoj sceni, a i ako čuju bit će to samo kratko – dok traje kampanja. Ali neću ovoga puta o tome je li državi s oko 6,7 milijuna birača potrebno više od stotinu stranaka. Hoću ovoga puta o nečem drugom – o strankama nacionalnih manjina, jer u službenom registru ih je čak 60, što znači da je više nego svaka druga stranka registrirana u Srbiji ustvari stranka neke od nacionalnih zajednica. Ako se gledaju samo proste brojke, mogao bi se izvući zaključak da su nacionalne zajednice politički veoma aktivne i organizirane, a zapravo suština priče je u zlouporabi Zakona o političkim strankama i praktički od tog velikog broja manjinskih stranaka nacionalne zajednica nikakve koristi nemaju.

 

Za stranku tisuću potpisa

 

Ta zlouporaba zakona je u tome što se stranke registriraju kao stranke nacionalnih zajednica, jer im je za to potrebno manje potpisa potpore, manji su troškovi, a i lakše se ulazi u parlament. 

»Za registraciju političke stranke koja je registrirana kao stranka nacionalne zajednice potrebno je deset puta manje potpisa nego za registraciju ‘redovne stranke’. Za osnivanje stranaka nacionalne manjine potrebno je tisuću potpisa, za one druge 10.000. Deset puta manji je i iznos koji se mora uplatiti pri registraciji stranke. Umjesto 50.000 eura, to je 5.000. Ne manje važno je i to što je kod ‘običnih’ stranaka za ulazak u parlament potrebno prijeći pet postotaka, a kod stranaka nacionalnih manjina to je prirodni prag. To znači da nema cenzusa, već da svatko tko po D`Ontovom sustavu uđe u spisak od 250 ulazi u parlament. Dakle, nema cenzusa, već je nekada i prosta matematika dovoljna za ulazak u parlament, a za to je često dovoljno oko 20.000 glasova, a to varira o postotku birača izašlih na glasovanje. U biti tih 20.000 glasova desetak puta manje je od broja glasova potrebnih za ulazak  drugih stranaka u parlament. Ulazak u parlament donosi i određenu financijsku dobit stranci i neke druge povlastice, kao što je jeftinije korištenje poslovnog prostora. To su razlozi zašto se pribjegava osnivanju stranaka koje se registriraju kao stranke nacionalnih manjina. Država bi morala hitno nešto poduzeti kako bi se onemogućile takve zlouporabe zakona«, kaže direktor beogradskog Centra za praktičnu politiku Dragan Popović. 

On smatra da je jedan od načina izmjena Zakona o političkim strankama čime bi se preciznije reguliralo u kojim slučajevima stranka može u registar biti upisana kao stranka nacionalne manjine. »Drugi način je, ja mislim moguć, i za njega treba samo malo znanja i volje, a to je odbijanje registracije stranke u slučajevima kada se pretpostavi da je riječ o zlouporabi. Poslije samo na sudu takvu odluku morate obraniti s dovoljno argumenata«, kaže Popović.

 

Najviše bošnjačkih stranaka

 

A Zakonom o političkim strankama politička stranka definirana je kao »organizacija građana slobodno i dobrovoljno udruženih, osnovana radi ostvarivanja političkih ciljeva demokratskim oblikovanjem političke volje građana i sudjelovanja na izborima«. U sljedećem članku Zakona piše da je  »politička stranka nacionalne manjine politička stranka čije je djelovanje posebice usmjereno na predstavljanje i zastupanje interesa jedne nacionalne manjine i zaštitu i unapređenje prava pripadnika te nacionalne manjine«. Iz ovih citiranih članaka Zakona jasno je da bi se red mogao uvesti samo kada bi bilo volje i znanja za to.

No, dok se ne uvede red u tu oblast, političke stranke osnovane samo pro forme kao manjinske nicat će kao gljive poslije kiše. Na konkretnom primjeru to izgleda ovako: od šest stranaka registriranih prošle godine, čak četiri su stranke nacionalnih manjina. Tako su spisku nacionalnih stranaka pridodate Srpsko-ruski pokret, Slovaci naprijed, te politička stranka albanske nacionalne manjine Alternativa za promjene i Republikanska stranka, registrirana kao stranka mađarske nacionalne manjine. Najviše stranaka, 12, ima bošnjačka nacionalna manjina, Albanci, Mađari i Romi imaju sedam »svojih« stranaka, pet Slovaci, tri Bugari, Vlasi, Bunjevci i Rusi, dvije Hrvati, Rumunji i Rusini, a na samo jednoj svojoj stranci ostali su (za sada) Makedonci, Crnogorci, Goranci i Grci. 

Naša namjera da čujemo neke od predstavnika ovih stranaka ostala je bez uspjeha. Izgleda da smo se namjerili na one koji o toj temi nerado govore, jer je više nego jasno da  njihovo djelovanje i program malo imaju veze s nacionalnim interesima nacionalne manjine čije ime stoji u registru njihove stranke. Tako smo u Republikanskoj stranci, koja je registrirana kao stranka mađarske nacionalne manjine, htjeli čuti kako se zalažu za zaštitu prava mađarske manjine i koji su to uočeni problemi koje namjeravaju kroz stranačko djelovanje rješavati, kao i to jesu li se kao manjinska stranka registrirali samo radi toga što je potreban manji broj potpisa. No, na telefon stranke danima se nitko ne javlja, a očigledno imaju problema i s mejlovima, jer odgovori na poslana pitanja nisu stigli. U Zelenoj stranci, koja je registrirana kao stranka slovačke nacionalne manjine, prvo su pristali objasniti zašto su se kao ekološka stranka registrirali kao manjinska, ali su kasnije odgovor ipak vješto izbjegli. Bez odgovora je ostalo i pitanje zašto poslije 11 stranaka, još jedna, 12. po redu, bošnjačka stranka, koje smo uputili Bošnjačkoj demokratskoj zajednici Sandžaka. 

 

Subjektivni osjećaj 

 

Unatoč velikom broju stranaka registriranih kao stranke nacionalnih zajednica, čak i u slučajevima kada je jasno da određena stranka nema nikakve veze s nacionalnom manjinom koju predstavlja za Đorđa Vukovića, programskog direktora CESID-a, ne predstavlja zlouporabu zakona. 

»Pripadnost određenoj naciji subjektivni je osjećaj i oko toga ne postoji registar građana, niti postoji obveza upisa nacionalne pripadnosti u neki registar. Kako meni, primjerice rođenom Vojvođaninu, netko može zabraniti da se osjećam i izjašnjavam kao Hrvat? Kada se takve subjektivne stvari stave u pravne okvire, nastaju ovakvi problemi koje neki tumače i kao zlouporabu zakona ili kršenje zakona. Normalno, ima i takvih egzotičnih primjera, gdje se kroz političke stranke registrirane kao stranke nacionalnih zajednica želi doći do određene političke moći. Sjetite se samo liste Nijedan od ponuđenih odgovora (lista vlaške nacionalne manjine) koja je na izborima 2012. godine bila posljednja na listi i na taj način birače je mogla dovesti u zabludu« kaže Vuković i dodaje da ne vidi kako bi ove probleme mogle riješiti promjene zakona, a krajnosti i lošije rješenje bilo bi onemogućavanje građana da se politički organiziraju prema etničkoj pripadnosti. »Treba znati da ima država gdje nije dozvoljeno političko organiziranje po etničkom principu, jer je normalno da se glasači na izborima opredjeljuju politički, a ne etnički«, zaključuje Vuković.