Arhiv tekstova

Dario Španović iz Srijemske Mitrovice, profesor je predmeta hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture u srijemskomitrovačkim školama. Filozofski fakultet smjer povijest-etnologija, završio je u Zagrebu. Godine 2000. upisao je studij povijesti, a već 2001. polagao prijemni na katedri za etnologiju. Povijest ga je oduvijek privlačila, posebice ona XX. stoljeća. Vrlo dobro je znao, kaže, koliko je za očuvanje nacionalnog identiteta bitna etnologija (običaji, nošnje, plesovi), te je radi toga upisao etnologiju. O njegovom dosadašnjem iskustvu u radu s djecom, značaju izučavanja predmeta materinjeg jezika, kao i značaju poznavanja povijesti Hrvata iz Srijema, koja se uslijed društvenih (ne)prilika zaboravlja, razgovarali smo s Dariom Španovićem.

 HR: Profesor ste predmeta hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture u Srijemskoj Mitrovici. Kako je bilo na početku, a kako je danas? Je li veća zainteresiranost djece za ovaj predmet i kako ga oni prihvaćaju?

Kao profesor predmeta hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture počeo sam raditi 2009. godine, odnosno od samog njegovog uvođenja u osnovne škole u Srijemskoj Mitrovici. Nas nekoliko članova HKC-a Srijem-Hrvatski dom došli smo na ideju 2008. godine da pokušamo u mitrovačke osnovne škole uvesti ovaj predmet. Nakon razgovora s roditeljima čija su djeca pohađala katolički vjeronauk vidjeli smo da postoji zainteresiranosti i za ovaj predmet. U suradnji s gradskom školskom upravom 2009. godine počinje nastava za sedamdesetoro djece, čiji su se roditelji izjasnili da pohađaju predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Trenutačno nastavu  pohađa 84 djece u osnovnim školama kao i 32 djece srednjoškolskog uzrasta za koje se nastava održava u župnim prostorijama, jer nastava još nije uvedena u srednje škole, premda posljednjih nekoliko godina postoji veliko interesiranje 

HR: Jesu li djeca zainteresirana za izučavanje povijesti njihove matične države?  

Naravno da postoji zainteresiranost djece da uče povijest svoje domovine Hrvatske što pokazuje brojka djece koja pohađaju nastavu. Osim toga, djeca uče i o povijesti i etnologiji Hrvata u Vojvodini te Bosni i Hercegovini, gdje stječu znanje o autohtonosti Hrvata na ovim područjima. Djeca u Vojvodini moraju znati da su oni ovdje autohtono stanovništvo, te da moraju imati pravo učiti o povijesti i kulturi svoga naroda, služiti se svojim materinjim hrvatskim jezikom i slobodno iskazivati svoju nacionalnu i vjersku pripadnost.

HR: Postoje različiti pogledi na povijest kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, različiti stavovi. Može li to možda dovesti do formiranja različitih životnih stavova kod mladih?

Hrvatski  i srpski pogledi na povijest, posebice povijest XX. stoljeća umnogome se razlikuju, a ta razlika se sve više produbljuje. Pitanja koja se često nalaze u udžbenicima poput položaja naroda u Kraljevini SHS, Drugi svjetski rat, broj žrtava u Jasenovcu, uloga (sada rehabilitiranog) četničkog pokreta, uređenja i razloga raspada  SFRJ, te tumačenje Domovinskog rata umnogome se razlikuju. Bitno je da hrvatska djeca, osim srpskog, uče i hrvatsko viđenje spomenutih događaja jer tako vremenom mogu steći svoj dojam o tomu.  

HR: Koliko su Srijemci upoznati s poviješću Hrvata na ovim prostorima? 

Jugoslavensko-komunistička diktatura od 1945. godine kao i događaji početkom 90-tih zaslužni su da su srijemski Hrvati svoju povijest počeli zaboravljati, ne zato što su to željeli već zato što nisu imali nigdje o njoj učiti. Zahvaljujući kućnom odgoju dijelovi znanja o povijesti i autohtonosti Hrvata na području Srijema ostali su sačuvani, no više od pola stoljeća povijesnog mraka o svom narodu ostavilo  je tragove. 

HR: Srijem je pretrpio mnoge promjene  tijekom XX. stoljeća?

Hrvati u Srijemu moraju znati da je Srijem bio u sastavu Hrvatske sve do 1918 godine, da se nalazio u  Srijemskoj županiji, koja je bila podijeljena na deset kotara: Srijemska Mitrovica, Stara Pazova, Zemun, Županja, Šid, Vinkovci, Vukovar, Ruma, Ilok i Irig. Kao dio države Slovenaca, Hrvata i Srba nakon ujedinjenja s  Kraljevinom Srbijom, Srijem se našao u Državi Srba, Hrvata i Slovenaca i tada počinje cijepanje Srijema i izvlačenja istočnog Srijema iz okvira i nadležnosti Zagreba. Godine 1931. dolazi do Zakona o izmjenama podjele Kraljevine Jugoslavije gdje je jedan dio Srijema  pridodat Savskoj banovini sa sjedištem u Zagrebu, drugi  Dunavskoj banovini, krajnji istočni dio pridodat je upravi Grada Beograda. Ovakvom podjelom Srijem je rascijepljen na zapadni Srijem (Županja,Vinkovci,Vukovar) i istočni (Srijemska Mitrovica, Zemun, Petrovaradin, Šid, Ruma, Irig, Stara Pazova) što kasnije dovodi do podjele Srijema između dviju država – Hrvatske i Srbije. Stvaranjem banovine Hrvatske 1939. godine iz Dunavske banovine se izdvajaju Iločki i Šidski kotar i prisajedinjavaju se banovini Hrvatskoj, no zbog pritiska srpske politike i kralja nije dozvoljeno  prisajedinjavanje i ostalih dijelova Srijema koji ostaju izvan banovine Hrvatske. Promjena nacionalne strukture Srijema jasno je vidljiva nakon Prvog i  Drugog svjetskog rata zbog kolonizacije srpskog stanovništva. Istočni Srijem je bitan Srbiji iz više razloga, no jedan od važnijih je svakako položaj Beograda. Da je Srijem ostao u sastavu Hrvatske Beograd bi se nalazio na 500 metara zračne linije od »tuđeg« teritorija što bi predstavljalo mnoge probleme. U razgovoru sa svojim omiljenim kiparom Ivanom Meštrovićem oko Srijema i banovine Hrvatske kralj Aleksandar je rekao: »Nije problem banovine ali kako ću ja s balkona svoga kraljevskog dvora gledati hrvatsku zastavu u Zemunu«.  Kolonizacija srpskog stanovništva nakon Drugog svjetskog rata, izgradnja Novog Beograda na području Srijema kao i niz drugih činitelja prouzročili su to da je etnička slika Srijema u cijelosti izmijenjena. Hrvatski narod, koji je prije Prvog svjetskog rata činio 50 posto stanovništva (dok je katolika bilo 70 posto) danas čini mali postotak stanovništva.

HR: U svom diplomskom radu ste se bavili temom partizanskih zločina nad srijemskim  Hrvatima koncem Drugog svjetskog rata, uopće tom temom se dugo bavite?

Partizanski zločini nad srijemskim Hrvatima su nažalost ostali bez kazne, te se prikrivaju dulje od pola stoljeća. U Srijemskoj Mitrovici takoreći ne postoji hrvatska kuća čiji član obitelji nije ubijen od partizana nakon njihovog ulaska u grad. Nažalost, tako je u svim srijemskim mjestima. Srijemski  Hrvati su bili žrtve onog dijela partizanskog pokreta koji se vodio parolom »nevini za nevine«, te su predstavljali odmazdu za ubijene Srbe tijekom rata u području Srijema. Točan broj ubijenih Hrvata nikada neće biti poznat, a djelomični spiskovi ubijenih nalaze se u knjigama »Srijemska kalvarija Hrvata« autorice Nade Filjak – Gvozdić i Juraja Lončarevića i knjizi »Srijem, krvavo krilo Hrvatske« autora Milana Bičanića. Približni broj ubijenih Hrvata u Srijemskoj Mitrovici na temelju spiskova u knjigama kao i mog osobnog višegodišnjeg istraživanja iznosi oko pet stotina. Jedini preostali način za daljnje istraživanje ovoga zločina se svodi na izjave svjedoka koji su preživjeli partizansku torturu ili su bili svjedoci tih zločina nad članovima njihovih obitelji ili poznanika. Smatram da kao povjesničar i osoba kojoj su zločinci iz partizanskih redova  ubili četiri člana obitelji bez suđenja i ikakve dokazane krivnje imam dužnost prikupljati istinu o tomu, te se nadam da ću moći objaviti knjigu o tim zločinima.

HR: Što Vi kao povjesničar mislite o mogućnosti poboljšanja hrvatsko-srpskih odnosa, postoje li šanse za to i koji su glavni problemi?

Osobno mislim da u skorijoj budućnosti neće postojati dobri i iskreni dobrosusjedski odnosi između Hrvatske i Srbije; odnosi mogu biti malo bolji ili malo lošiji u odnosu na današnje. Nama koji imamo prijatelje i rodbinu srpske nacionalnosti, a isto tako Srbima koji imaju prijatelje i rodbinu Hrvate, koji smo odrasli s drugim nacijama, možda to zvuči grubo, no mnogobrojne ankete pokazuju drugačiju sliku. Istraživanja javnog  mnijenja u Srbiji pokazuju da više od polovice Srba nema pozitivno mišljenje o Hrvatima. Isto tako u Hrvatskoj više od polovice Hrvata nema pozitivno mišljenje o Srbima. Nažalost i 20 godina nakon rata to je naša realnost. Dva su bitna činitelja za ovakvu situaciju – prvi je drugačiji pogledi na povijest i nepriznavanje vlastitih grešaka, a drugi je ekonomski. Nezaposlenost i loša materijalna situacija su izvrsno tlo za podgrijavanje nacionalizma, jer u takvim slučajevima najlakše je kriviti druge i svoje nezadovoljstvo ispoljiti putem netrpeljivosti prema drugim narodima. Po meni trebalo bi obostrano priznavanje pogreški iz prošlosti i barem 20 godina životnog standarda  kao u npr. Njemačkoj ili Austriji da bi se odnosi počeli normalizirati.