Arhiv tekstova

I sami pripadnici nacionalnih manjina slabo poznaju svoja prava, pa nije ni čudo što je izlaznost na posljednje izbore za nacionalna vijeća manja u odnosu opće, jedan je od zaključaka s predstavljanja zbornika Nacionalni saveti nacionalnih manjina i kultura, koji je prošloga tjedna u organizaciji Zavoda za kulturu Vojvodine održan u Subotici.

Riječima kako je na prošlim manjinskim izborima, od upisanih 456 tisuća, izašlo nešto manje od 178 tisuća glasača (38 posto) Snežana Ilić iz zrenjaninskog Centra za razvoj civilnog društva  rekla je kako i ovi podaci pokazuju kako je politička kultura pripadnika nacionalnomanjinskih zajednica čvrsto povezana s društvom u cijelosti. Da bi ova slika bila još lošija, pobrinula se sama država koja za izbore nije osigurala niti novac niti njihovo medijsko praćenje tako da su nacionalnomanjinske zajednice, kako je navela, »bile prepuštene same sebi«.

Navodeći kako je Mađarsko nacionalno vijeće izradilo Strategiju o službenoj uporabi jezika, u čijoj je izradi i sama sudjelovala, Katinka Beretka rekla je kako on ima tri osnovna cilja: poboljšanje pravnih okvira, primjenu propisa, te razvijanje svijesti samih pripadnika nacionalnomanjinskih zajednica o značaju materinjeg jezika. I u njezinom izlaganju podvučene su manjkavosti Srbije spram ovog pitanja, ne samo zbog nepostojanja iste (Strategije) na državnoj razini nego i zbog brojnih navedenih primjera nepoštivanja zakona od različitih razina državnih tijela.

Zamjenica pokrajinskog pučkog pravobranitelja Eva Vukašinović istaknula je kako Europska unija ne traži »zadovoljne manjine« nego provedbu postojećih zakonodavstava. U našem slučaju, kako je rekla, upravo je provedba problem. Ona je, pri tomu istaknula kako postoje zakoni koji se »primjenjuju bez pogovora« (od porezne politike do zabrane pušenja u zatvorenom prostoru) i oni koji se nerijetko ne provode, a koji su najčešće vezani za prava nacionalnih manjina (različiti oblici izbjegavanja uporabe manjinskih jezika u službenoj uporabi na svim razinama vlasti, recimo).

Za razliku od nedavno izrečenog uvjerenja veleposlanika Hrvatske Gordana Markotića da će poglavlje 23 utjecati na poboljšanje statusa hrvatske (ali i ostalih manjinskih zajednica, prim. a.), Eva Vukašinović kaže kako ne vjeruje u takvu mogućnost, prije svega stoga što taj akt nema zakonsku snagu. Svoj stav ona je potkrijepila riječima kako država ne poštuje niti Ustav i zakone koje donosi, pa zašto bi onda to činila u slučaju jednog ovakvog dokumenta.

Inače, sam Zbornik sadrži 13 tekstova (kog je pisalo 17 autora) posvećenih različitim aspektima manjinske problematike, od uloge nacionalnih vijeća u integrativnoj manjinskoj politici, preko političkog predstavljanja i srazmjerne zastupljenosti manjina u tijelima javne vlasti; departizacije nacionalnih vijeća ili njihove transparentnosti, pa do manjinskih medija u kontekstu izmjene medijske i manjinske legislative.