Arhiv tekstova

Jedna poslovica kaže da je dug najgore siromaštvo. Ministarstvo financija je objavilo da je javni dug Srbije na kraju 2015., iznosio 24,8 milijardu eura, što je 75,5 posto bruto domaćeg proizvoda. Ohrabruje što Narodna banka Srbije očekuje da će rast BDP-a s prošlogodišnjih 0,8 u ovoj godini ubrzati na 1,8 posto, a da će u 2017. iznositi oko 2,2 posto. Šef misije MMF-a James Roaf je na završetku posjeta Beogradu, u povodu četvrte revizije trogodišnjeg stand by aranžmana sa Srbijom, očekivano izjavio da Srbija treba nastaviti rad u cilju povećanja BDP-a i stabilizacije javnog duga, ali je neočekivano podržao Narodnu banku Srbije u namjeri da nastavi s opreznim popuštanjem monetarne politike, sugerirajući da bi trebalo dozvoliti veću dnevnu fleksibilnost deviznog kursa, ali u mjeri u kojoj to ne bi ugrozilo postavljeni inflacijski cilj. Srbija ima inflaciju ispod inflacijskog cilja skoro dvije godine, ali i pad tražnje. Bilo to čudno nekom ili ne, Rouf je time rekao kako je inflacija u Srbiji niska, a da bi se padom vrijednosti dinara postiglo povećanje cijena roba i time bi se inflacija dovela do ciljane, postavljene razine. Rouf je to rekao iz jednostavnog razloga. Niska inflacija nije uvijek dobra, jer ne potiče proizvodnju i zapošljavanje.

Nije za čuđenje što pojedini ekonomski stručnjaci govore da je umjerena inflacija dobra. Zbog čega? Jer takva inflacija omogućuje obrt i potrošnju novca, razvoj proizvodnje, a time se povećava i broj radnih mjesta. A da bi sve to funkcioniralo, podrazumijeva se i povećanje plaća i povećanje trošenja zarađenog novca. Za sada ništa od toga. Prosječna neto zarada u Srbiji isplaćena u siječnju iznosila je 40.443 dinara, što je nominalno manje za 21,4 posto, nego u prosincu, a realno manje za 21,9 posto, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku.

S druge strane, ekonomski eksperti koji su u Vladi i ministarstvima Srbije zalažu se da se plaće i mirovine drže pod kontrolom, tj, da ostanu zamrznute, a većina europskih država provodi politiku štednje u cilju smanjenja dugova i povećanja konkurentnosti gospodarstava, ali to rezultira stagnacijom BDP-a. Tko samo malo prati putem medija ekonomska kretanja, pravi su »bum« bili napisi o slučaju Poljske, gdje je povećan BDP i gdje je otvoreno na tisuće novih radnih mjesta. Ako ste sad pomislili da je razlog tomu novac iz EU fondova, nije tako. Nasuprot politike štednje, Poljska je snizila vrijednost nacionalne valute, povećavala osobnu potrošnju i potaknula državne investicije, primjenjujući dobri, stari model, poznat kao Keynsova ekonomija. 

I još malo o ekonomisti Keynesu. Njegov ekonomski koncept paradoks štednje, prema kojemu se jednostavno objašnjava: ako potrošim 10 dinara, tad će nečija zarada biti 10 dinara, ako uštedim 5 dinara, zarada će biti samo 5 dinara. Znači, ako društvo pokuša povećati štednju, postat će siromašnije, umjesto bogatije, jer se smanjuje kružni tok prihoda. Hoće li se pokazati da je u Srbiji bolji zec iz šešira za ekonomsku utrku onaj koji štedi ili onaj koji više troši? Mišljenja ekonomista su podijeljena, a spomenuta poslovica o dugu kao najvećem siromaštvu, dovoljno govori o ovdašnjim ekonomskim (ne)prilikama.