Arhiv tekstova

Nezaposlenost je jedan od gorućih problema u Srbiji, ali i u drugim zemaljama u okruženju. On pogađa ljude različitih starosnih dobi, pa tako i mlade. Branimir Kopilović iz Subotice je 2013. diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekavši zvanja: magistar struke povijesti umjetnosti i magistar edukacije filozofije. Nakon doedukacije i bezuspješne potrage za uposlenjem u Hrvatskoj, početkom prošle godine vratio se u rodnu Suboticu. Njegova potraga za poslom i ovdje je, za sada, bez većeg uspjeha.

Nakon studija pohađali ste program Kustoske prakse u Zagrebu, ali vam ni ta vam dodatna referenca nije pomogla u pronalaženju uposlenja...

Neposredno nakon diplomiranja upisao sam se na program Kustoske platforme u Zagrebu gdje sam uz ostale polaznike stekao dodatnu teorijsku i praktičnu edukaciju na području suvremene umjetnosti i kustoskih praksi. U okviru programa dobili smo i priliku za rad na jednom zajedničkom istraživanju i izložbi koja je održana u travnju 2014. u zagrebačkoj galeriji Miroslav Kraljević. Nakon toga sam još povremeno surađivao s navedenom galerijom te sam još neko vrijeme boravio u Zagrebu u potrazi za stalnim zaposlenjem koje nisam našao. To je upravo glavni razlog mog povratka u Suboticu.

Tu ste dulje od godinu dana, a čini se ni ovdje, kao ni u Hrvatskoj, ne možete naći posao u struci ili neko stalno zaposlenje. Kakva su vam, u tom smislu, očekivanja i daljnji planovi? 

Imajući u vidu ekonomsko stanje u zemlji, a posebno zabranu zapošljavanja u javnom sektoru, teško je planirati bilo što. Područje kulture je pod velikim pritiskom, prvenstveno dnevne politike, i to već duži niz godina, a svjetska ekonomska kriza je došla kao dobar izgovor kako bi se još više smanjili proračuni za kulturu. Primjerice, pitanje je hoće li uopće biti održan ovogodišnji Palić film festival. Kako sam ostao u kontaktu s prijateljima i kolegama u Hrvatskoj, pratim događanja i na tamošnjoj kulturnoj sceni. Situacija je tamo nominalno nešto bolja – makar po pitanju infrastrukture – dok su realni trendovi prilično zabrinjavajući, primjerice  recentno imenovanje tamošnjeg ministra kulture kao i nedostatak ozbiljnije kulturne politike, slično poput Srbije. U svakom slučaju, pojam posla u struci, barem što se mojeg obrazovanja tiče, može se široko tumačiti, a meni ostaje da se nastavim stručno usavršavati putem stručne literature i eventualnih seminara i da pomno pratim situaciju.

Od povratka u Suboticu angažirani ste u prostoru kulture hrvatske zajednice. Bili ste angažirani u organizaciji prošlogodišnje Dužijance, a pisali ste i prateće tekstove za potrebe izložbe Katoličko divojačko društvo i Dužijanca i godišnje skupne izložbe članova HLU CroArt. Imate li nekih novih angažmana u ovom području?

Sudjelovat ću i u ovogodišnjoj organizaciji programa Dužijanca 2016. te na postavci redovite izložbe radova nastalih na prošlogodišnjem sazivu Umjetničke kolonije Stipan Šabić u ožujku. Također ću surađivati i na izložbi Retrospektiva Umjetničke kolonije Stipan Šabić 2011.-2015. u svibnju ove godine. Obje izložbe organizira Hrvatska likovna udruga CroArt.

Tema vašeg diplomskog rada na povijesti umjetnosti bila je Arhitektura historicizma i secesije u Subotici. Kako ocjenjujete očuvanost ovog segmenta graditeljskog naslijeđa? 

Jeste, time sam se bavio u završnoj fazi svoga studija, ali sam istodobno proučavao i arhitekturu moderne, a zanimaju me i šira pitanja urbanizma odnosno gradskog planiranja, te odnos arhitekture i društvenog konteksta tijekom 20. stoljeća. Što se tiče secesije i općenito arhitektonske baštine u Subotici, moglo bi se reći da stvari polako idu naprijed, poput trenutne obnove sinagoge, iako je, ne tako davno, bilo i velikih autogolova poput rušenja dva Raichleova objekta u ulici Vase Stajića 2010. godine a da ni ne spominjem rušenje kazališta. Historicizam je termin manje poznat široj javnosti, a odnosi se na eklektičnu arhitekturu više stilskih usmjerenja druge polovine 19. stoljeća poput neorenesanse, neobaroka, neogotike itd. U Subotici je zapravo, ako gledamo čisto brojčano, historicizam zastupljeniji i ima vrlo značajnu ulogu u izgledu grada. Što se očuvanosti tiče, mislim da će se u predstojećem periodu morati dogoditi značajniji pomaci u zaštiti, neke ulice u centru već postaju i opasne za pješake. Mnoge su zgrade, bilo javne ili privatne, u lošem stanju a njihova obnova najviše ovisi o financijama, prioritetima i mogućnostima grada ili vlasnika.