Arhiv tekstova

Rijetko je koja knjiga jednog uglednog znanstvenika u Hrvatskoj izazvala toliku buru u javnosti kao što je to slučaj s nedavno objavljenim »Srpsko-hrvatskim objasnidbenim rječnikom« dr. Marka Samardžije, profesora na Katedri za hrvatski standardni jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, u izdanju Matice hrvatske. S jedne strane, gotovo je šokantno bilo čitati i slušati žestoke kritike, koje su često prelazile u pravi medijski linč i koje su upozoravale kako se nakon nesretnih ratnih 90-tih godina prošloga stoljeća, koje još nisu zacijeljene i prevladane, ponovno stvara novi razdor između hrvatskoga i srpskog naroda, dok su, s druge strane, mnogi isticali kako Rječnik ima upravo suprotan cilj – što bolje njihovo međusobno razumijevanje. Za razliku od izrazito podijeljena prijema u hrvatskoj javnosti, u Srbiji je knjiga naišla ili na neutralno-faktografski odnos, kao npr. na mrežnoj stranici Radio-televizije Srbije rts.rs (3. studenoga 2015.) ili je također stavljena u negativan kontekst, s prilično neukusnim izrugivanjem, kao npr. na stranici pescanik.net (27. siječnja 2016.). 

Nažalost, izostala je znanstveno-kritička analiza Rječnika i s jedne i s druge strane, pa će i dalje, najvjerojatnije, biti predmetom apriornih paušalnih i nestručnih ocjena, često iz primitivnih ideoloških ili nacionalističkih pobuda. 

Svakako vrijedi spomenuti da je knjiga, koja ima 599 stranica razdijeljenih u sedam poglavlja, objavljena uz financijsku potporu Zaklade za znanost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, što joj, svakako, daje na vrijednosti. Osim leksikografskoga dijela od 29. do 589. str. sastoji se i od predgovora, popisa kratica, napomene i popisa 55 relevantnh i srpskih i hrvatskih leksikografskih izvora, te dodatka na kraju knjige u kojem su popisani češći zemljopisni nazivi. Sadržava 6.250 natuknica, koje se donose abecednim redom i obama pismima, latinicom i ćirilicom. 

Svakako je najbolje za sve nejasnoće, probleme i motive upitati samoga autora, koji je se vrlo rado odazvao pozivu da odgovori na njih za čitatelje Hrvatske riječi.

HR: Koji su Vam bili motivi da se uputite u tako zahtjevnu, ali, još uvijek, prilično kontroverznu znanstvenu avanturu?

Ponovit ću ono što sam već više puta rekao – odlučio sam sastaviti ovaj rječnik po načelima dvojezične leksikografije, prvenstveno kao praktično pomagalo pripadnicima hrvatske jezične zajednice za što potpunije, ispravnije i cjelovitije razumijevanje leksika srpskoga jezika. Dakle, on je prvotno namijenjen pripadnicima hrvatske jezične zajednice kojoj pokušavam olakšati razumijevanje srpskih općeleksičkih i češćih terminoloških posebnosti kad se, i ako se, s njima susretnu u govornoj ili pisanoj komunikaciji.

HR: U biti je, dakle, riječ o poimanju dvaju jezika i njihovu odnosu? 

U pravu ste, jer činjenica je da su se hrvatski i srpski jezik standardizirali kao dva blisko srodna, ali odjelita jezika. U tom smislu »Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik« stručni je doprinos moderno koncipiranoj dvojezičnoj leksikografiji blisko srodnih jezika, te praktično pomaže prevladavanju jaza koji je nastao prekidom komunikacije između dvaju naroda. Nije to ništa novo, podsjećam kako su već davno uočene razlike što postoje u leksiku između srpskoga i hrvatskog standardnog jezika kao i između srpskih i hrvatskih nestandardnih i substandardnih idioma. Stoga, u cijelosti odbacujem neutemeljene i zlonamjerne povike da rječnik produbljuje ili čak povećava razlike i pridonosi njihovom udaljavanju i međusobnom nerazumijevanju. Uostalom, nije zadatak leksikografu da umanjuje ili povećava razlike nego da ih popisuje i opisuje. 

HR: Doista, teško se svakomu dobronamjernom ne složiti s Vašom tvrdnjom o srodnim ali odjelitim jezicima, posebice iz perspektive mlađih naraštaja.

Potpuno sam svjestan da nemam kompentencije izvornoga govornika srpskoga jezika pa progovaram s hrvatskoga motrišta, u kojemu su mi pred očima ponajprije mladi rođeni u sadašnjoj hrvatskoj državi. Dvadesetak godina nakon raspada druge zajedničke države, kad su odnosi između dviju jezičnih i etničkih zajednica, u bitno izmijenjenim političkim i društvenim uvjetima, stjecajem životnih prilika i okolnosti, ušli u novu fazu, na hrvatskoj su strani odrasli i školuju se naraštaji s hrvatskim jezičnim osjećajem, drugačije jezično odškolovani od nas starijih, koji u dodiru sa srpskim jezikom u izravnoj komunikaciji, preko televizije ili tiskovina zastaju nesigurni i zbunjeni jer im je velik dio toga leksika razumljiv, dio sličan vlastitomu, ali i jedan dio nepoznat i nerazumljiv, pogotovo kad su posrijedi nazivi i nestandardnojezični leksemi. 

HR: Ako kritike koje Vam se upućuju, po Vama, nisu iz jezikoslovnih pobuda, onda o čemu je riječ - ideologiji, politici ili...?

Ne treba posebno isticati da je do početka devedesetih godina prošlog stoljeća u bivšoj Jugoslaviji prevladavala i bila svestrano podupirana politika jezične unifikacije i promicanja »srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog« jezika, koja je svakako u temeljima imala i ideološki predznak. Razlike između hrvatskog i srpskog jezika sustavno su umanjivane i ignorirane, otvoreno ću reći – na štetu i jednog i drugog jezika, jer se oni nisu mogli razvijati u svojoj punini i osebujnosti, i jer, ponavljam, oni imaju različita ishodišta od vjerskih i civilizacijskih do različitih standardizacijskih procesa i kodifikacijskih nastojanja.

HR: Po kojim ste kriterijima izabrali srpske lekseme?

Uglavnom na osnovi potvrda iz novije srpske lijepe i prijevodne književnosti te suvremenoga srpskog novinstva u izboru srpskih i obradbi srpskih leksema kao natuknica uznastojao sam pomoći potpunijemu razumijevanju leksika suvremene srpske govorne i pisane komunikacije. Po naravi stvari to ne znači da su u Rječnik uvršteni samo uporabno najčešći leksemi, nego i bar dio područno, vremenski i stručno raslojena srpskoga leksika što neki kritičari, slučajno ili naumice, previđaju ili o tom jednostavno pojma nemaju.

HR: Navedite barem neke primjere... 

Spomenut ću tek nekoliko za koje sam uvjeren da veliki dio mlađih hrvatskih naraštaja danas ne zna njihova značenja, kao npr.: azot – dušik, buđ – plijesan, izvinjenje - isprika, opravdanje, magnovenje – tren(utak), moreuz – tjesnac, prolaz, rastvor – otopina, patrola – ophodnja, putir – kalež, uzbunjivač – zviždač, vododelnica – razvođe, razvodnica, zaštitnik naroda – pučki pravobranitelj i dr.

HR: Na kraju, postoji li sličan srpski rječnik i navedite nekoliko djela iz srpske literature kojima ste se služili.

Koliko mi je poznato u srpskoj filologiji postoji jedno takvo djelo: »Srpsko-hrvatski rečnik varijanti – Hrvatsko-srpski rječnik inačica« Jovana Ćirilova, nedavno preminuloga uglednog srpskog teatrologa koji se godinama na zanimljiv način bavio i filološkim pitanjima. Naravno da sam se služio tim djelom, čije sam prvo izdanje svojedobno opširno prikazao, kao i drugom relevantnom srpskom literaturom, što je razvidno iz popisa korištenih djela, koja donosim kronološki. Tu su npr. »Srpski rječnik istolkovan njemačkijem i latinskim riječma – Serbisch-Deutsch-Lateinisches Wörterbuch Vuka Karadžića« (Beč, 1818.; pretisak:  Beograd, 1966.), »Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika« (Beograd, 1936.) Luje Bakotića, »Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika SAN(U)« koji u Beogradu izlazi od 1959., »Dvosmerni rečnik srpskog žargona« (Beograd, 1976.) Dragoslava Andrića, zatim »Rečnik novih reči. Reči, izrazi i značenja preuzeti iz drugih jezika ili nastali u srpskohrvatskom jeziku posle drugoga svetskog rata« (Beograd, 1991.) Jovana Ćirilova pa  »Frazeološki rečnik srpskog jezika«, (Mali rečnici 3., Novi Sad, 2012.) Đorđa Otaševića i niz drugih starijih i novijih rječnika.