Arhiv tekstova

Ova ocjena veleposlanika Hrvatske u Beogradu Gordana Markotića na okruglom stolu koji je u povodu preliminarnog izvješća analize implemetacije bilateralnog Sporamua u Hrvatskom nacionalnom vijeću u ponedjeljak (29. veljače) organizirao Centar za regionalizam u ovome se trenutku čini kao najdjelotvorniji mehanizam da se Srbija drži onoga što je na međudržavnoj razini potpisala. Jer, kako sada stvari stoje, uzaludna su nastojanja da joj se objasni kako su bilateralni sporazumi jači od domaćih zakonodavstava.

 

Nezainteresirani i nepripremljeni

 

A ono što su predstavnici hrvatske manjine u Srbiji, od kojih su većina članovi i Mješovitog međuvladinog odbora za provedbu Sporazuma, nebrojeno puta isticali ponovili su i u ponedjeljak: iako zagarantirano, Hrvati u Srbiji još uvijek nemaju i osigurano zastupničko mjesto u Narodnoj skupštini, a isti problem imaju i kada je u pitanju srazmjerna zastupljenost Hrvata u tijelima vlasti na svim razinama.

Po riječima predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća Slavena Bačića to je rezultat nepostojanja političke volje za provedbu Sporazuma, kojega je on predočio na plastičnom primjeru:

»Redovito se događa da na, i inače rijetke, sastanke Srbija pošalje nekompetentne predstavnike, koji nisu čak niti članovi Mješovitog međuvladinog odbora.«

Ni predsjednik Demokrat-skog saveza Hrvata u Vojvodini i direktor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov nije iznio bolje ocjene na račun domicilne države. On je istaknuo kako je Sporazum na margini zanimanja javnosti, političke klase, te institucija u Srbiji koje bi ga trebale provesti:

»Sporazum su potpisale dvije države koje imaju različite demokratske dosege, pri čemu u svim kriterijima prevaga ide na stranu Hrvatske. S naše strane se ‘trbuhozbori’, jer nema etnokulturalnog senzibiliteta, pa stoga i imamo nepripremljenost i nestručnost predstavnika Srbije na sastancima«, rekao je Žigmanov.

On je dodao i kako u Srbiji ne postoji »pravedna politika« kada je riječ o nacionalnomanjinskim zajednicama nego se ona ostvaruje na temelju »separatnih interesa«, ističući kao primjer za to položaj mađarske zajednice.

Međutim, za razliku od vlasti u Srbiji, Žigmanov je rekao kako se Vlada Vojvodine za sve ovo vrijeme pokazala mnogo racionalnijom i spremnijom da izađe u susret problemima s kojima je suočena hrvatska zajednica koja u njoj živi.

 

Zapuštena oblast

 

I sam navodeći da su parlamentarna i srazmjerna zastupljenost u tijelima vlasti najbitnija pitanja za hrvatsku manjinu u Srbiji, Markotić je rekao kako je Sporazum, odnosno njegova provedba jedno od ključnih pitanja koja utječu na odnose dviju država. On je također istaknuo kako nije nebitno tko se nalazi na čelu Mješovitog međuvladinog odbora:

»Smatram da bi to, makar na simboličnoj ravni, morali biti premijeri, pa čak i predsjednici dviju država, a da predsjednici pojedinih odbora ne smiju biti nižega ranga od pomoćnika ministara. Svaka niža razina od te umanjuje mogućnost rješavanja određenog pitanja«, rekao je Markotić, dodajući kako bi sastanci Mješovitog međuvladinog odbora morali biti održavani najmanje jednom godišnje, kako je i Sporazumom predviđeno.

Direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov rekao je kako su sva četiri sporazuma koje je Srbija potpisala (osim s Hrvatskom, potpisala je i s Mađarskom, Rumunjskom i Makedonijom) »prilično zapuštena oblast«, kao i da se ne koriste dovoljno kao rano upozorenje za otklanjanje mogućih problema kada je riječ o nacionalnim manjinama.

»Pošto istraživanje obavljamo samo s jedne strane, mi ne možemo dobiti kompletnu sliku, ali možemo dobiti sliku koliko su naša nadležna tijela bila angažirana oko ovoga i koliko su bili agilni u provedbi u rješavanju onoga što je na Međuvladinom odboru dogovoreno«, rekao je Popov.

On je dodao da će završetak projekta najvjerojatnije biti prolongiran kako bi Centar za regionalizam rezultate istraživanja nakon izbora mogao uručiti novoj vlasti.