Arhiv tekstova

Izgleda da se i nama Somborcima posrećilo, pa je i u naš grad stigao investitor. Doduše stari, jer već godinama proizvodnju obuće za prestižne brendove organizira u Somboru. No, postojeća lokacija postala mu je tijesna i neuvjetna, pa planira izgradnju nove tvornice, proširenje kapaciteta i upošljavanje novih radnika. A ako se obistini ono što je rečeno prilikom susreta predstavnika talijanske tvornice obuće, a riječ je o Progettiju, i čelnika grada do narednog proljeća u industrijskoj zoni u Somboru nići će nova  tvornica. A za te namjene grad je investitoru parcelu dodijelio bez naknade, za što postoiji suglasnost Vlade Srbije. Oni koji bolje pamte, ili jednostavno pretraže vijesti na netu, sjetit će se, ili pročitati da je vlasnik te kompanije Romano Rossi proširenje kapaciteta u Somboru najavljivao i prije godinu i pol dana. Pohvalio je tada agilne, mlade ljude u somborskoj vlasti. Pohvalio ih je sličnim riječima i ovoga puta. Nisam bila na toj konferenciji za novinare, a inače bih pitala što se događalo tih godinu i pol dana i zašto umjesto da govorimo o tvornici koja je pri kraju ponovno govorimo o najavi njene izgradnje. No, u sadašnjim uvjetima možda i ne treba puno pitati, jer kakva su vremena može se uzeti i za zlo. A i vremena su takva da se svaka, pa i najava dolaska nekog investitora, slavi u Somboru kao najveći svetac. A kako i ne bi kada je samo u posljednih nekoliko mjeseci  nekoliko stotina radnika završilo na burzi rada. Istini za volju s po nekoliko tisuća eura državne otpremnine u džepu, ali mala je utjeha to za ljude s 25 ili 30 godina staža i velikim upitom kako do novog posla. Izgleda teško i nikako, jer se prvi puta na somborskoj burzi dogodilo da je broj nezaposlenih starijih od 50 godina premašio broju nezaposlenih mlađih od 30 godina. Poražavajuće. Oni mlađi od 30 godina i u sadašnjim okolnostima imaju kakve-takve šanse. Možda će otići na rad u inozemstvo, prekvalificirati se, možda će im se posrećiti da zapadnu za oko baš ovom, spomenutom investitoru, možda će pokrenuti neki svoj posao. Što će oni iznad 50. godine? Kamo oni da odu, kako da se poslije 20-30 godina straža uče nove vještine, kako da započnu neki svoj posao? Treba za to hrabrosti, koja je ipak svojstvena mladim ljudima, a ne onima koji su svoj dosadašnji radni vijek proveli kod jednog poslodavca misleći da će tu dočekati i mirovinu. Možda bi ohrabrivanje za ove ljude bilo dodjeljivanje neke lokacije gdje bi bez svih onih pratećih troškova mogli početi neki svoj mali posao. Nisu oni veliki strani investitori, ali valjda i njima treba dati šansu.