Arhiv tekstova

Profesori njemačkog jezika Alfred i Berta Barr došli su u Suboticu prije pet godina na poziv dr. Borisa Menratha, šefa ureda za učenje njemačkog jezika u inozemstvu (Zentralstelle für das Auslandsschulwesen) u Beogradu, kako bi u školama u Subotici pokrenuli program učenja njemačkog jezika. O tome kako su odlučili doći u Suboticu Alfred Barr govori: 

»Supruga i ja imamo velikog iskustva rada u inozemstvu. Prije nego što smo došli u Srbiju, radili smo četiri godine u Francuskoj, a zatim pet godina u Ukrajini, a sada smo u Srbiji. Mi smo Nijemci  iz Bavarske, a u programe učenja njemačkog jezika u zemljama jugoistočne Europe uključeni smo putem njemačkog Ministarstva inozemnih poslova. Nakon rada u Ukrajini, želja nam je bila nastaviti rad u jugoistočnoj Europi, tako da smo se rado odazvali pozivu dr. Borisa Menratha, koji je u Beogradu i šef je naše službe za cijelu jugoistočnu Europu. Dr. Menrath je pokrenuo program interaktivnog učenja njemačkog jezika za osnovne škole, a program se provodi na način da se usporedo s predavanjem jezika djeci obučavaju i nastavnici koji će dalje nastaviti rad s djecom. Interaktivni program učenja jezika podrazumijeva da djeca kroz igru i različite aktivnosti sudjeluju  u učenju jezika. U početku ništa ne pišu i ne uče gramatiku, već samo slušaju i govore«.

 

Program se širi diljem Vojvodine

 

Kada su došli u Suboticu, radili su samo u Osnovnoj školi 10. oktobar gdje su prve godine predavali djeci uzrasta od 5 do 6 godina, šest sati tjedno. Ubrzo su počeli pripremati i učitelje, koji su usvojili njihove metode i pedagoške ciljeve, što je bilo vrlo uspješno, tako da sada, pet godina kasnije, učitelji sve rade sami, priča nam profesor Barr i dodaje:

»Moram spomenuti Gabrijelu Farago i Silvanu Vuković koje su vrlo uspješne u ovom poslu. Imaju dobre ideje i program se uspješno provodi. Program se nakon kratkog vremena proširio na još tri  škole u Subotici: osnovnu školu Széchenyi István i na gimnazije  Kosztolányi Dezső i Svetozar Marković. Kako se ovaj program učenja njemačkog jezika pokazao jako dobrim, uključile su se i druge škole diljem Vojvodine. Tako da sada putujemo u škole u Hajdukovu, Bačkim Vinogradima, Bezdanu, Bajmaku, Somboru, Lemešu, Staparu i Svilojevu, a od prije dva tjedna u Stanišiću. Puno radimo, i puno putujemo, ali mi jako volimo svoj posao, a u konačnici zato smo i došli. Zanimljivo je raditi u različitim okruženjima. Tu imamo puno mogućnosti za slobodan i kreativan rad što posao čini posebno zanimljivim«. 

 

Biciklističko upoznavanje 

 

Iako imaju puno posla, Alfred i Berta nalaze vremena i za putovanja i duge vožnje biciklom. Na taj način upoznali su gotovo svaki kutak u okolici Subotice:

»Volimo voziti bicikl i mislim da znamo svako malo selo u okruženju od 60 kilometara oko Subotice. Slobodne dane koristimo za putovanja Srbijom. Mislim da je vrlo važno ljudima u zapadnoj Europi reći kako Srbija nije kraj svijeta. Kada smo prijateljima govorili da ćemo ići raditi u Srbiju, svi su bili zaprepašteni. Zato im treba reći da je ovo jako lijepa zemlja, da ljudi nisu kanibali, nego su jako ljubazni. Što se tiče same Subotice, shvatili smo da je to jedan otvoreni grad u kojem žive ljudi različitih nacionalnosti. Već prvih dana kada smo stigli, primijetili smo kako se tu govore razni jezici, kako tu ima Hrvata, Rusina, Mađara i dr. Mislim da je to jako zanimljivo, napose zato što za sve vrijeme koje smo tu proveli nismo svjedočili nekim većim konfliktima među različitim narodima«.

 

Dojmovi

 

Uvijek je zanimljivo čuti dojmove stranaca koji neko vrijeme provedu u našoj sredini o tome što je dobro, a što bi trebalo mijenjati. O svojim iskustvima Alfred govori sljedeće:

»Mi smo iz Bavarske, a krajolik Bavarske uglavnom čine šumovite planine i pašnjaci. Vojvodina je potpuno različita u odnosu na taj krajolik. Nas je posebno dojmila činjenica da se na tržnicama u proljeće ili ljeto mogu kupiti različiti svježi i ukusni plodovi. U Suboticu sam došao kada sam imao 60 godina i mogu reći da nikada prije nisam osjetio bolji okus rajčice ili paprike. Ovdje voće i povrće nije kemijski tretirano i zato je posebno ukusno. Također,  svidio nam se odnos ljudi prema nama. Nikada nismo čuli ružnu riječ ili da je netko loše postupao prema nama. Ljubaznost ljudi i dobronamjernost je impresivna. Nama se jako svidio Palić, Ludoško jezero, Bački Vinogradi, čak i pravac prema Tisi, Kanjiža. Zanimljiv mi je bio i Tavankut. Ono što je prema meni veliki problem je zagađenost Palićkog jezera. Mislim da će se i to promijeniti, jer znam da se za čišćenje jezera zainteresirala jedna organizacija iz Njemačke. To mjesto je jako lijepo i bilo bi raj kada bi se u njemu moglo kupati«. 

Alfred Barr ističe kako je on ovdje gost i tako se mora i ponašati, međutim smatra da bi ljudi, ne samo političari nego i drugi, trebali više razmišljati o projektima koje započinju. 

»Čini mi se da  se u isto vrijeme započinje puno i u isto vrijeme. Posljedica toga je da se ni jedan ne može dovršiti. Bilo bi bolje počinjati s manjim projektima, koji bi se uspješno privodili kraju. Kada smo došli, odmah sam primijetio Sinagogu. Svim mojim prijateljima sam rekao kao bih volio vidjeti Sinagogu renoviranu. Čini se da će se to dogoditi, tj. bar će izvana uskoro biti renovirana. Mislim da je veliki problem ovdje i činjenica da kvalitetni ljudi odlaze. Ako pitate učenike gdje će studirati, često se odlučuju za Austriju, Mađarsku i dr. Mlade generacije bi trebale pokrenuti ovu zemlju«.

Još jedna zanimljivost koju je Alfred uočio vezana je uz odnos ljudi prema njemačkom jeziku u Subotici i onih u južnijim krajevima. 

»Ono što je zanimljivo je da tu svi pokušavaju pričati njemački kada im se obratimo. Ljudi ne mogu zamisliti da neki stranac hoće naučiti srpski jezik. Mi smo naučili nešto, ali u školi moramo pričati njemački, sa suprugom govorim njemački, a ako odemo na tržnicu, mi znamo sve tražiti na srpskom, ali ljudi odgovaraju na njemačkom te se konverzacija dalje nastavlja na njemačkom. To je za mene nešto nevjerojatno. Međutim, ako odete južnije u Srbiju, tamo se ljudi drugačije ponašaju. Oni su jako ponosni ako neki stranac govori njihovim jezikom. Mislim da  takav odnos prema njemačkom jeziku u Vojvodini leži u činjenici da su tu nekada živjeli Nijemci, te da još uvijek postoje neki korijeni Austro-Ugarske Monarhije. Ljudi su ponosni na to da imaju nekog znanja njemačkog jezika.

Alfredu i Berti će boravak u Subotici ostati u lijepom sjećanju kada na ljeto odu u Njemačku. Ali, kako Alfred kaže: 

»Tuga će biti manja jer nakon iskustva u Subotici oboje odlazimo u mirovinu i sugurno ćemo još koji puta posjetiti ovaj kraj«.