Arhiv tekstova
26.02.2016
Čuvamo li dovoljno materinji jezik?
Zvonko Tadijan,
profesor, Sonta
Materinski jezik se čuva u obitelji
Bez obzira na proglašen svjetski Dan očuvanja materinskog jezika i na sve administrativne mjere, mislim da tu bitku polako ali sigurno gubimo, bilo da je riječ o hrvatskom ili o srpskom jeziku na prostoru na kojem obitavamo. U još nepovoljnijoj poziciji smo mi, pripadnici autohtone etničke skupine vojvođanskih Hrvata – Šokaca. Naš materinski govor je šokačka ikavica, jedan od dijalekata hrvatskog jezika. Istina, ovaj lokalni govor je zastupljen u dobrom broju sonćanskih obitelji, poglavito kod starijeg dijela populacije. Kod mlađih generacija, osobito kod djece osnovnoškolske dobi, koja su po naravi znatno podložnija vanjskim utjecajima, materinski govor ustupa mjesto nekom nakaradnom slengu, prepunom tuđica, skraćenica i raznih, mojim generacijama slabo razumljivih kovanica. To je, u stvari, vrlo ubrzana asimilacija, znatno potaknuta najeksponiranijim medijima. S pozicije ravnatelja škole ne mogu puno uraditi, obrazovni programi se moraju poštovati, a kao predsjednik Šokadije sa svojim suradnicima sam uspio dosta uraditi na očuvanju našega staroga govora. Puno toga smo istražili, zapisali i snimili. Otrgli smo od zaborava i zapisali puno riječi i izraza iz prošlosti, koji su već bili praktički nestali. U više navrata ugostili smo i eminentne stručnjake za istraživanje govora na prostorima na kojima žive hrvatske manjinske zajednice. Tako smo ipak za neka buduća vremena uspjeli sačuvati bilo u pisanoj, bilo u snimljenoj formi, materinski govor naših predaka, koji je i najbitnija odrednica našeg nacionalnog bića.
I. A.
Franjo Dulić,
poljoprivrednik, Đurđin
Očuvajmo ikavicu
Kod kuće govorimo ikavicom, našim materinjim jezikom koji je na ovim našim terenima bio mnogo više priznat nego što je sada. Trudim se da ona u našem i životima naše djece bude osnovna i prva, a kada odu u školu ako je sat hrvatskog neka divane hrvatski, ako je sat mađarskog neka divane mađarski, ali ponavljam želio bih pod svaku cijenu ikavicu sačuvati. Primjerice, moja kći Andrea studira u Zadru i na svim razinama svojih studija se isključivo služi ikavicom, što mi je osobito drago, a što negdje drugdje vjerojatno ne bi bilo moguće. Ikavicu možemo sačuvati samo ako je redovito prakticiramo u svom svakidašnjem govoru da bi što više ostala u ušima. Trebamo je njegovati i paziti jer ona je neraskidivi dio nas. Opet, u današnjim okolnostima i s obzirom na razne životne situacije nije ikavicu lako očuvati. Kada imamo nesmetanu priliku koristiti je, trebamo je maksimalno koristiti, a u situacijama kada je potrebno govoriti književnim hrvatskim i srpskim jezikom onda ćemo tako govoriti.
Moja djeca idu u hrvatske odjele i tamo govore standardnim hrvatskim jezikom, a kada dođu onda isto govore hrvatski, ali na ikavici. Osobno, vrlo mi se svidio primjer ovdašnjih Nijemaca kod kojih sam u nekoliko navrata bio u posjetu, koji u svojim domovima njeguju svoj materinji jezik i djeca poslije odlično govore njemački, a izvan kuće govore svim drugim jezicima sredine u kojoj žive. Tako i mi trebamo i moramo čuvati našu ikavicu i govoriti je što više i što češće.
D. P.
Dario Španović,
nastavnik, Srijemska Mitrovica
Više u školama nego kod kuće
Među temeljne postulate manjinskih prava spada izražavanje vjerskih i nacionalnih osjećaja, očuvanje kulturnih i tradicijskih vrijednosti, a posebice učenje materinjeg jezika i kulture kao i slobodu govora. Život u višejezičnim sredinama je veliko bogatstvo jer se narodi u svom prožimanju, jezičnom i kulturnom, bolje upoznaju i kvalitetnije komuniciraju. To se najprije ističe u onim sredinama u kojima pojedinci govore dva ili više jezika, svjesni da im je potreban i jezik većinskog naroda i vlastiti materinji kojim čuvaju svoje nacionalno i kulturno naslijeđe. Neiscrpno bogatstvo jezika pružit će djeci različite mogućnosti za njihovo osobno usavršavanje i napredovanje. Izučavanje materinjeg jezika kao i nacionalne kulture u osnovnoj školi predstavlja prvi korak očuvanja kulture, tradiciji i identiteta jednog naroda, a njegovanje višejezičnosti doprinosi bogatstvu svijeta. Kroz nastavu hrvatskog jezika kao i čitanjem važnih djela nacionalne književnosti, nacionalne povijesti i etnologije na materinjem hrvatskom jeziku, djeca upoznaju značaj kulturne baštine i razvijaju kolektivnu svijest o tomu. Bez očuvanja svoga materinjeg jezika ubrzano se gubi i nacionalni identitet, a jezik nas identificira i kao osobe i kao pripadnike određene nacionalne zajednice. Stoga je pravo na izučavanje materinjeg jezika i nacionalne kulture jedno od temeljnih ljudskih prava. Smatram da se materinji jezik više njeguje u školama nego u obitelji. Djeca na satovima hrvatskog jezika pričaju, čitaju i pišu na hrvatskom ali kada dođu doma, rijetko se govori hrvatski.
S. D.
