Arhiv tekstova

U autohtonim hrvatskim zajednicama u europskim zemljama živi više od 200.000 Hrvata. Odnos prema njima i prava koja uživaju različit je – od potpunog nepriznavanja manjinskih prava kao što je slučaj u Sloveniji, do priznavanja manjinske lokalne samouprave Hrvata u Mađarskoj. O hrvatskim manjinskim zajednicama u europskim zemljama razgovarali smo s povjesničarom dr. sc. Robertom Skenderovićem iz Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba.

HR: Koliko Hrvata ima u manjinskih hrvatskim zajednicama u europskim  zemljama, koje su to zemlje i gdje je brojčano najviše Hrvata?

Prema podacima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske stanje je sljedeće: u Austriji autohtonih gradišćanskih Hrvata ima oko 50.000, u Bugarskoj živi oko 1.500 ljudi hrvatskog podrijetla, u Crnoj Gori je popis iz 2011. godine registrirao 6.021 Hrvata, u Češkoj oko 1.500, u Italiji moliških Hrvata ima oko 1.800, u Janjevu i Letnici (Kosovo op. a. ) broj Hrvata je spao na oko 350 duša, u Mađarskoj je prema popisu iz 2011. godine registrirano 26.774 Hrvata, u Makedoniji se računa da živi oko 2.500 Hrvata. Prema neslužbenim podacima iz 2012. godine u Rumunjskoj živi oko 6.000 Hrvata, u Slovačkoj se na posljednjem popisu iz 2011. Hrvatima izjasnilo nešto više od 1.000  ljudi, a u Srbiji se na posljednjem popisu, također 2011., Hrvatima izjasnilo 57.900 osoba. Na kraju, prema relevantnim procjenama u Sloveniji broj Hrvata nije manji od 55.000. Što se tiče demografskih trendova, u većini navedenih zemalja broj Hrvata pada iz godine u godinu. Na drugoj strani, pozitivan je primjer Mađarske u kojoj je između dva posljednja popisa broj Hrvata porastao za četiri posto.

HR: Iz ovih podataka vidi se da je broj Hrvata najveći u Srbiji. No, bez obzira na brojku, koliko je njihov status i položaj u ovim europskim zemljama u kojima žive sličan, a koliko se razlikuje od države do države?

Status i položaj Hrvata u navedenim je zemljama vrlo različit. Na to utječu mnogi čimbenici. Neke zemlje prave razliku između starih autohtonih zajednica i novodoseljenih Hrvata. Tako Italija priznaje samo malu molišku zajednicu kao autohtonu manjinu, a sve ostale Hrvate u Italiji smatra novim migrantima koji nemaju pravo na status manjinske zajednice. Slično je s položajem Hrvata u Austriji, gdje samo gradišćanski Hrvati imaju položaj priznate autohtone manjine. Najteže je svakako u Sloveniji koja uopće ne priznaje Hrvate kao autohtonu manjinu, dok Talijanima, Mađarima i Romima priznaje takav status. Najbolje riješen status po mojem mišljenju imaju Hrvati u Mađarskoj koji u mnogim mjestima imaju priznatu lokalnu samoupravu; domicilna država financira njihov kulturni i prosvjetni rad, a imaju i jednog zastupnika u mađarskom parlamentu. Dakle, položaj Hrvata u pojedinim zemljama uvjetovan je povijesnim okolnostima, veličinom same hrvatske manjinske zajednice, razinom ukupnih odnosa domicilne države prema Republici Hrvatskoj, općim stavom domicilne države prema pitanju nacionalnih manjina te zakonodavnim i administrativnim ustrojem svake pojedine domicilne države.

HR: Asimilacija i smanjenje broja pripadnika hrvatske nacionalne zajednica problem je vjerojatno u svim zemljama u kojima ste pobrojali da žive Hrvati. Mogu li se izdvojiti one zemlje u kojima je to najdrastičnije? Spada li Srbija među njih, s obzirom na to da je posljednji popis pokazao da su Hrvati najstariji narod u Srbiji, a između dva popisa broj je smanjen za oko 18 posto? Ukoliko se uzme razdoblje od 50 godina, podaci su poražavajući:  sa 169.000 broj Hrvata sada je sveden tek na 57.900.

Kao što sam već prije rekao, u većini zemalja broj Hrvata se smanjuje. Uzroci su različiti. Primjerice, broj Hrvata je na Kosovu najdrastičnije smanjen zbog ratnih zbivanja 1999. godine. Najviše su ugrožene vrlo male zajednice jer nemaju uvjeta prirodne obnove, odnosno njih najviše ugrožava prirodna asimilacija. To bi se moglo reći za zajednice u Bugarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Makedoniji i Slovačkoj. Što se tiče Srbije, možemo razlikovati užu Srbiju s Beogradom od Vojvodine. U Beograd i ostale gradove uže Srbije Hrvati su se doseljavali od 1918. do 1990. kao ekonomska migracija i tu je prisutna jaka prirodna asimilacija. Na drugoj strani, problem demografskog nazadovanja vojvođanskih Hrvata očigledno je izrazito snažno povezan s politikom Srbije prema samoj Hrvatskoj. Ipak, znakovito je da je broj Hrvata u Vojvodini počeo znatno padati još prije raspada Jugoslavije. Prvi puta to je znatno uočeno u popisu stanovništva 1981. godine. Zna se da se tu nije radilo o prirodnoj asimilaciji nego o problemu odnosa srpskih vlasti prema Hrvatima, konkretno progonu hrvatskih intelektualaca i kulturnih radnika od tadašnjih vlasti. Treba se samo sjetiti da je 1971. godine u Subotici ugušeno Hrvatsko proljeće zatvaranjem i političkim progonom preko stotine hrvatskih intelektualaca. O tome se danas gotovo ništa ne govori. Naravno da je to bila poruka ljudima iz puka da je javno izražavanje hrvatstva politički neprihvatljivo. Od tada mnogi utočište traže u »rezervnim« identitetima – jugoslavenstvu i bunjevštini. No, to nije bio kraj. Problem položaja Hrvata u Srbiji eskalirao je 1991. godine, u vrijeme ratnih sukoba. Danas je bolje nego u vrijeme Miloševićeve vladavine, ali daleko od mirnog suživota i prihvaćenosti. Pri tome treba naglasiti da su Hrvati u Vojvodini uvijek bili miroljubiv, marljiv i lojalan dio inače multietničkog stanovništva. No to im nikad nije priznato, niti je nagrađeno. To je velika nepravda prema vojvođanskim Hrvatima. Nadam se da će većinski srpski narod ipak brzo shvatiti kako je i njemu u interesu promijeniti svoj stav prema domaćim Hrvatima.

HR: Hrvati u Crnoj Gori, Makedoniji i Srbiji jedine su hrvatske manjinske zajednica koje još nisu postale dijelom Europske unije. Srbija je u fazi otvaranja poglavlja i koliko je to sada prilika da hrvatska manjinska zajednica uz potporu europarlamentaraca iz Hrvatske i uz potporu Zagreba izbori što više prava?

Republika Hrvatska kao punopravna članica suodlučuje o primanju Republike Srbije u Europsku uniju. Zato je to velika prilika da se status Hrvata u Srbiji međunarodno afirmira kao test demokratičnosti i istinske europske orijentiranosti Srbije. Promjena vlasti u Hrvatskoj nakon izbora krajem 2015. godine pokazala je, barem prema izjavama političara, da će se Hrvatska u budućnosti jače zalagati za zaštitu prava hrvatske zajednice u Srbiji. Važnost rješavanja toga problema istaknula je i predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović, a i novi ministar vanjskih poslova Miro Kovač dao je nekoliko izjava kojima pokazuje da i on isto misli. O položaju Hrvata u Srbiji u više su navrata progovorili i naši europarlamentarci Ruža Tomašić, Marijana Petir i Andrej Plenković. Doduše, povjerenik za proširenje Eurospke unije Johannes Hahn smatra da je to bilateralan problem koji se ne bi smio stavljati kao tema relevantna za pristup Srbije Europskoj uniji. Očigledno je da je Europska unija, na čelu s Njemačkom, jako zainteresirana da Srbija što prije prođe pregovore, ali Hrvatska ima pravo braniti svoje stavove, posebice zato jer je odnos prema nacionalnim manjinama, kao što sam već rekao, test demokratičnosti i istinske europske orijentiranosti Srbije. Vjerujem da će to shvatiti i vodeći ljudi Europske unije.

HR: Kao jedno od uskraćenih prava spominje se i to što Hrvati nemaju svog zastupnika u parlamentu Srbije (za razliku od Srba u Hrvatskoj). Koliko bi to  zaista bilo značajno za hrvatsku zajednica u Srbiji?

Kao što je poznato, Srbi u Hrvatskoj imaju tri zagarantirana zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru. Naravno da bi u duhu dobrosusjedskih odnosa dviju država i zbog zaštite manjinskih prava bilo važno da Hrvati u Srbiji uživaju ista ili jednakovrijedna prava. Pristupni pregovori Srbije Europskoj uniji nužno će dovesti do mijenjanja zakonodavnog ustroja, pa je zato sada prilika da se i taj problem riješi. Srpska strana obično ističe kako se hrvatski primjer ne može primijeniti u Srbiji, ali ja smatram da je to samo izgovor koji skriva stvarnu nespremnost da se Hrvatima u Srbiji pruže ista manjinska prava. Nije mi jasno ni zašto je hrvatska vlast do sada izbjegavala princip reciprociteta. Radi se o temeljnom principu odnosa dviju država i vjerujem da će se sada to pitanje postaviti na vrh bilateralnih odnosa. Važnost uživanja prava zagarantiranog mjesta u parlamentu vrlo je jasna. Sudjelovanje u parlamentarnom životu daje snagu utjecaja na zakonodavstvo, veću prisutnost u političkom životu i u medijima. U Hrvatskoj kroz svoja mjesta u Hrvatskom saboru Srbi su gotovo kod svakih izbora u situaciji da njihovi glasovi mogu biti presudni za formiranje vlade. Zato je važno da i Hrvati u Srbiji imaju zagarantirana mjesta parlamentarnih zastupnika i to da ih se bira na zasebnim manjinskim listama. Prošlo iskustvo DSHV-ova ulaska u parlament na koalicijskoj listi Demokratske stranke, kada je Petar Kuntić uspio postati parlamentarni zastupnik, pokazalo je da takav model ne daje slobodu samostalnog političkog nastupa te da zato nije dobar.

HR: Koje ste još probleme uočili, a koji se odnose na Hrvate u Srbiji?

Nažalost, problema ima jako puno. Najviše me čudi upornost srpske akademske zajednice na odvajanju Bunjevaca od hrvatskog nacionalnog korpusa. Iako dajem pravo svakome da se nacionalno izjašnjava onako kako želi, pa tako i nekim Bunjevcima da se ne osjećaju Hrvatima, ne razumijem zašto se u srpskim akademskim krugovima tako organizirano i ustrajno radi na nastojanju da se Bunjevce povijesno i kulturno-identitetski odvoji od Hrvata. Pogotovo zato jer je dobro poznato da se Bunjevci u Hrvatskoj bez iznimke osjećaju Hrvatima, odnosno da je podjela na Bunjevce Hrvate i Bunjevce nehrvate prisutna samo u Vojvodini i da je manjim dijelom »izvezena« u Mađarsku. Šokiran sam, primjerice, stvaranjem bunjevačkog jezika, jer bi to trebao biti standardizirani jezik za samo 16 tisuća ljudi koji se izjašnjavaju Bunjevcima nehrvatima. Čemu, dakle, takva politika? Uostalom, sve ono što čitam iz njihovih medija samo me učvršćuje u zaključku da se ne radi o starome bunjevačkom govoru nego o nekome novome jeziku, temeljenom gotovo u istoj mjeri na srpskom vokabularu i na srpskoj sintagmi. Šokiran sam i činjenicom da su udžbenici za učenike zajednice Bunjevaca nehrvata tiskani na ćirilici. Tko iole pozna povijest Bunjevaca u Bačkoj zna vrlo dobro da su oni uvijek koristili samo latinicu kao svoje pismo. Što se tiče same povijesti, čini mi se također da je u Bačkoj sasvim zapostavljena činjenica da su se stari Bunjevci u prvim izvorima iz XVII. i XVIII. stoljeća najviše izjašnjavali kao Dalmatinci. Vjerujem da je to također namjerno zaboravljena povijest, jer ne odgovara konceptu »katoličkih Srba« koji je izgleda još uvijek drag akademskim krugovima u Srbiji. No, treba naglasiti da je danas, u vrijeme interneta, međunarodnoj akademskoj zajednici mnogo teže podvaliti neke povijesne neistine, pa se nadam da će se i u srpskoj akademskoj zajednici uskoro dogoditi nužne promjene odnosa prema povijesti i kulturi bačkih Bunjevaca. Ta promjena diskursa je važna, jer se državne vlasti često u svojim odlukama pozivaju na autoritet znanstvenika. 

HR: U odnosu na sve europske zemlje u kojima su Hrvati manjinska nacionalna zajednica, kako ocjenjujete odnos i pomoć službenog Zagreba prema njima?

Uvijek zastupam stajalište da službeni Zagreb treba snažno, uporno i principijelno zagovarati sve hrvatske manjinske zajednice u europskim zemljama. To znači da se ne smiju raditi kompromisi zbog nekih drugih interesa. Nažalost, čini se da su se nekad radili kompromisi na račun hrvatskih manjinskih zajednica. Primjerice, hrvatski gospodarski interesi traže što srdačnije odnose pa se onda oni ponekad sukobljavaju s interesima hrvatskih manjinskih zajednica u susjednim zemljama. Smatram da je to nedopustivo. Na principijelnosti trebaju inzistirati i hrvatski predstavnici u Srbiji, ali i hrvatske političke stranke u Hrvatskoj. Tko se toga ne drži treba biti javno prozvan. Jednostavno, zaštićenost manjina je temelj međudržavnih odnosa. To je pogotovo važno sada kada je opstanak Hrvata u mnogim zemljama biološki ugrožen. Bila bi velika sramota za Srbiju da u potpunosti izgubi hrvatsku zajednicu. Na drugoj strani, davanje svih manjinskih prava koja uživaju i Srbi u Hrvatskoj ne bi trebalo predstavljati politički napor niti neki veliki financijski trošak. Dakle, za većinski srpski narod zaštita Hrvata u Srbiji stvar je kulture, civiliziranosti, zapravo dokazivanja da se istinski želi stvoriti tolerantno društvo u kojemu su manjine bogatstvo.

HR: Koliko bi bila korisna međusobna suradnja manjinskih zajednica, primjerice one iz Srbije i Mađarske, ili iz Austrije i Mađarske...?

Međusobna suradnja uvijek je korisna. Svaka suradnja sa sunarodnjacima dobra je za jačanje vlastite nacionalne osviještenosti. Osim toga, suradnja manjinskih zajednica iz jedne ili više država može pomoći osmišljavanju projekata, poboljšanju rada svake pojedine zajednice na političkom ili kulturnom radu, prenošenju iskustava u odnosima s javnošću, medijskim kampanjama i ustroju institucija. Prije svega, vjerujem da bi takva suradnja mogla unaprijediti vrlo važan element jačanja ljudskih potencijala svake zajednice. A ljudi su najvažniji. Nadam se da će kvalitetan rad s mladima rezultirati pojavom nove generacije obrazovanih, profiliranih ljudi koji će moći unaprijediti život Hrvata u Srbiji. Unatoč svemu, ja sam uvijek optimist.