Arhiv tekstova

U crkvi prisustvujemo misnom slavlju na hrvatskom jeziku, a pitanje je koliko se hrvatski jezik upotrebljava kada se izađe iz crkve. O ranjivosti našeg materinskog jezika, odgovornosti samih pojedinaca za njegovu opstojnost, te o značaju obrazovanja na hrvatskom jeziku u Srbiji, razgovarali smo s magistrom teologije Draganom Muharemom, profesorom na Teološko-katehetskom institutu Subotičke biskupije i urednikom lista Zvonik, koji je bio jedan od prvih medija na hrvatskom jeziku u Vojvodini nakon raspada SFRJ.

HR: Kako hrvatski jezik može preživjeti u ovome podneblju? Je li on ranjiv od strane »jezičnog imperijalizma«?

Nisam po struci jezikoslovac. Prema tome, moje mišljenje ne mora biti relevantno stručnom mnijenju. Radije zauzimam poziciju »glasa s terena«. Odgovarajući na Vaše pitanje – hoće li opstati hrvatski jezik u ovome podneblju – ukazujem na činjenicu koja se često ili previđa ili stavlja sa strane. Dakle, (ne)izvjesnost opstanka hrvatskog jezika ne ovisi toliko o našoj dijaspornosti, ne/poznavanju jezika, pa čak ni o asimilaciji. Ovisi o – biologiji! Pogledajmo našu demografsku sliku! Narod, od glagola – roditi, koji više umire, nego li rađa, zacrtao je put glede budućnosti svoga jezika. Jezik živi, ali i umire s čovjekom. Odatle možete nazrijeti odgovor na pitanje kako se tomu oduprijeti. 

HR: Je li dovoljno samo zakonodavstvo kojim se štiti hrvatski jezik u Srbiji ili je odgovornost ipak i na nama, ovdašnjim Hrvatima, glede očuvanja materinskog jezika?

Kao povod nastanku bilo kojeg zakona, Božjeg, kaznenog, manjinskog… uvijek stoji neka anomalija kojoj zakon treba doskočiti – štiteći, ograničavajući, potičući. Prema tome, oni su uvijek ukaz na to da se dogodio neki otklon od samorazumljivog i prirodnog. Zakon nije potreban tamo gdje ne postoji ugroza. Čim je hrvatski jezik u Srbiji »pod zakonom«, znači da u pozadini nešto ne štima. Stoga je dobro da postoji. Ali on je samo pomoć, nadomjestak, nikad rješenje. Rješenje, pak, nezamjenjivo ovisi o nama, nikad mimo.

HR: Je li važno, uz očuvanje standardnog hrvatskog jezika i očuvanje ikavskog govora, koji je jedan od govora hrvatskog jezika? 

Ruku na srce, ali teško da bih mogao nabrojiti veći broj ljudi koji se »čistim« hrvatskim standardnim jezikom služe u svakodnevici. Dok dijalektno, pak, razmjerno više. Uglavnom među srednjom i starijom generacijom. Pitam se, nemojte mi zamjerit – može li standardni hrvatski jezik biti materinski, od imenice – mater, nama u dijaspori, kada naše matere nisu pričale takvim standardnim jezikom? Slikovitije, ponekad se osjećam strancem pred svojim župljanima forsirajući riječi koje se rijetko ili nikada ne koriste u svakodnevnom govoru ovoga podneblja. Isto tako, usiljeno i nezgrapno mi djeluju oni kojima standardni jezik nije »u krvi«. Ovoj problematici ne bih davao nikakav zaključak, jer nisam stručan za to. Svakako, ostaje ponuđenim promišljanje u koji je jezični izričaj »isplativije« dugoročno ulagati, tj. koji je jezični izraz prepoznatljiviji čuvar identiteta – standardni ili dijalektni?

HR: U kojoj mjeri Crkva doprinosi očuvanju našeg materinskog jezika? 

O ulozi Crkve na ovim područjima u očuvanju identiteta nije potrebno govoriti, mislim da je bjelodano. Donedavno su crkve bile jedine oaze očuvanja nacionalne svijesti i kulture. Hvala Bogu, rasterećenje je uslijedilo demokratizacijom društva. Stoga ulogu Crkve vidim u jednom elegantnom odmaku od etno-folklornoga, dakako i političkoga, te snažnijem zauzimanju oko teološkoga. Time neće biti demonopolizirana nego, štoviše, oslobođena za autentično poslanje. 

HR: Kako popularizirati obrazovanje na hrvatskom jeziku? Je li obrazovanje temeljni kamen za očuvanje našeg materinskog jezika i u budućnosti? 

Primjećujem kako je nacionalni agnosticizam ozbiljno zagrizao u našu zajednicu. Po meni je porazno da se nekoga mora uvjeravati da odabere ono što bi se pretpostavljalo naravnim. Također mi je smiješno da se roditelji moraju »vrbovati« reklamirajući im kako je hrvatski odjel u školi rentabilniji po njihov novčanik – besplatan prijevoz, udžbenici, izleti... Vrlo simptomatično. Uvijek polazim od one Isusove – »istina će vas osloboditi«. Dokle god bježimo ili se sramimo istine o samima sebi, o svom identitetu, porijeklu, jeziku, kulturi… svaka, pa i najbolja strategija obrazovanja bit će pucanj u prazno. Obrazovanje jest temeljni kamen svemu, ali prethodno pretpostavlja istinu o samome sebi.