Arhiv tekstova

Međunarodni dan materinskog jezika obilježen je i u Srbiji. Hrvati koji žive u ovom podneblju mogu učiti svoj materinski jezik u školama, postoje tiskani i internetski mediji, programi na hrvatskom jeziku na elektroničkim medijima, tiskaju se knjige i književni časopisi, a postoji i zakonska regulativa koja štiti hrvatski jezik u Srbiji. Kaže se kako uvijek može više i bolje, ali je i pitanje u kojoj mjeri danas obrazovanje, mediji i književna djela na hrvatskom jeziku održavaju vitalnost materinskog jezika Hrvata koji žive u Srbiji. Jedno od pitanja je i koliko se hrvatski jezik čuje u javnosti i u svakodnevici i koliko tomu doprinose ovdašnji Hrvati. O tome smo razgovarali s književnikom Milovanom Mikovićem, koji je u svom dugogodišnjem novinarskom, uredničkom i književnom radu istraživao i promišljao našu kulturnu baštinu i suvremenu hrvatsku književnost koja se piše u Vojvodini.

HR: Jezik ovdašnjih Hrvata nije izuzetak glede podložnosti procesu asimilacije. Kako se tome oduprijeti?   

Očuvanje hrvatskog jezika, u podneblju gdje smo izloženi i slavenskim i drugim utjecajima susjeda – ima i dva osobito značajna aspekta. Prvi je, privrženost novoštokavskoj ikavici s kojom je većina naših predaka došla u srednjoeuropski prostor i s njom na usnama opstajala, odupirući se asimilaciji, te se i danas mnogi njome služimo u Bačkoj i južnim županijama Mađarske. Drugi aspekt je pitanje ovladavanja hrvatskim jezikom i njegova uporaba, ne samo doma, u obitelji, ili u međusobnoj komunikaciji, u hrvatskim institucijama, udrugama, putem medija, u Crkvi, nego i izvan njih, kao dio svakodnevice i svih naših komunikacija. 

HR: Mnogi naši sunarodnjaci ne koriste hrvatski jezik u svakoj prigodi, često je to jezik koji se koristi samo za »po kući«? Zbog čega je to tako? Tu je naravno i činjenica da mnogi nisu imali priliku učiti i naučiti hrvatski jezik u školi.... 

Većina govornika, koji imaju želju služiti se hrvatskim govorom, jezikom i pismom, odnosno ovladati hrvatskom gramatikom, pravopisom i funkcionalnim stilovima – zapravo su autodidakte. Ova činjenica, nažalost, mnoge je obeshrabrila, a ima i onih koji odustaju jer, kako vele, sami sebi u vlastitu materinskom jeziku zvuče poput stranaca.

HR: Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima, kao i zakonska regulativa u Srbiji štite jezik ovdašnjih Hrvata, ali! Je li to dovoljno? Kolika je odgovornost na samim članovima zajednice da taj jezik živi u svakodnevnoj praksi, u javnosti?

Standardni jezik je kodificirani oblik jezika, on je nadregionalni jezik svih slojeva društva i nerijetko ga se miješa s pojmom književnog jezika, u kojem se, osim standarda, rabe dijalekt, žargon i dr. Standardni jezik je također u uporabi u znanosti, medijima, administraciji i dr. Njime je obilježena cjelokupna naša komunikacija u svakodnevici, a ovladavanje njegovom cjelinom ne bi trebalo biti samo pitanje entuzijazma autodidakte. U tome bi hrvatska zajednica u Srbiji, a osobito hrvatska država mogli i trebali odigrati uvjerljiviju ulogu. Sve dok ovladavanje jezikom ne zadobije značaj, težinu i razmjer – pokreta! Pojedinosti toga desetljećima su znani i dovedeni do savršenstva u drugim zajednicama u Vojvodini, pa valjda i nama mogu poslužiti kao smjerokaz.

HR: Koliko je ovdašnja književnost pisana na hrvatskom jeziku utjecajna, koliko takva književnost ima učinka glede očuvanja materinskog jezika?

Hrvatski književni jezik je nastao prije standardnog jezika, seže u IX. ili X. stoljeće, a kako i u kojoj mjeri može biti djelotvoran u očuvanju hrvatskog identiteta, zorno svjedoče svojedobna kazališna iskustva s djelima Matije Poljakovića i popularnost njihovih scenskih izvedbi. Također i zanimanje za književni opus Balinta Vujkova, što ne jenjava i seže do naših dana. Ovo se odnosi i na dijalekatnu stilizaciju književnih djela još nekih hrvatskih pisaca našega podneblja.

HR: Je li nam veliki nedostatak nepostojanje dramskog ansambla na hrvatskom jeziku u kazalištu? 

Prema službenim rezultatima popisa nakon II. svjetskog rata oko 46 tisuća Subotičana se izjasnilo da su Hrvati! Isto je bilo i 1971. godine – izjasnilo se Hrvatima njih 46.181. Osim tada uvedenoga hrvatskoga jezika u škole, nakon rata, pokrenute su dnevne novine Hrvatska riječ, osnovano je Hrvatsko kulturno društvo, gdje je pripremljen književni časopis Njiva, formirano je i subotičko Hrvatsko narodno kazalište u jesen 1945. godine. No, ubrzo je nastupio preokret, nakon što su nositelji vlasti prepoznali stožerni značaj subotičkog Hrvatskog narodnog kazališta i njegovu obrazovno-odgojnu, kulturnu i nacionalno-identitetsku ulogu. Točnije, scensko-izvedbenu važnost hrvatskoga jezika, otvorivši proces njegova postupnog dokidanja, kroz iznuđena i nasilna spajanja-razdvajanja i preimenovanja – Ansambl, Drama, Muzička grana, itd. U tom razdoblju bilo je i do desetak premijera u sezoni, a za svaku se reprizu u prosjeku prodavalo do 350 ulaznica. Tisak bilježi da su cijele obitelji iz okolnih naselja i sa salaša dolazile zaprežnim kolima, što se može dokumentirati fotografijama, u subotičko kazalište, na predstave Matije Poljakovića. Zanimanje puka za postojanje vlastitog kazališta, u kojem se zahvaljujući, što ikavici, što standardnom hrvatskom scensko-izvedbenom jeziku, »otvorilo je oči« i vlastima, te su se njeni protagonisti, »očito potreseni« ovim kazališnim učinkom, poduhvatili već spominjanih organizacijskih preinaka sve dok od polaznog subotičkog HNK, do danas nije ostala u funkciji samo – Srpska teatarska scena. Na nama je da ovo izmijenimo i ponovno poduzmemo sve što je potrebno za što skoriji početak rada subotičkog HNK, koji će i te kako imati svoju publiku!.

HR: Imaju li po Vama mediji konkretan doprinos očuvanju našeg jezika?

Itekako. Prošlotjedni odgovor Johannesa Hahna, komesara Europske unije za proširenje Marijani Petir, hrvatskoj zastupnici u Europskom parlamentu o ukidanja programa Radio Subotice, potvrđuje da je taj postupak ne samo u suprotnosti s Ustavom Srbije nego i s europskim načelima i zahtjevima. Hahn je, kako prenose agencije, a među njima i Tanjug, istaknuo: »Srpske vlasti su dužne osigurati financijsku potporu medijima koji emitiraju program na jezicima manjina i očuvanju, na lokalnoj razini emitiranja programa namijenjenih nacionalnim manjinama, u skladu s preporukama Savjetodavnog odbora za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina«. Dodajem: hrvatska zajednica u Vojvodini treba imati svoj 24-satni radijski program, dostupan na cijelom njezinom teritoriju. O tome smo, u vrijeme dok sam bio predsjednik Odbora za informiranje Hrvatskog nacionalnog vijeća, u razdoblju 2004. – 2005., zajedno s Ljiljanom Dulić i ing. Franjom Pinterom izradili Prijedlog 24-satnog programa i kompletnu shemu, s preciznom minutažom, hrvatskog programa Radio Subotice, koji je 18. veljače 2005., razmotren na sjednici Izvršnog odbora HNV-a i u načelu prihvaćen.  

HR: Je li za budućnost možda najvažniji opstanak i razvoj obrazovanja na hrvatskom jeziku?

Nema nikakve sumnje, promišljeno uvećanje jezične kompetencije što većeg broja pripadnika hrvatske zajednice strateško je pitanje i možda presudno odredi uvjete opstanka hrvatske zajednice i njenu djelotvornu spremnost suprotstavljanja procesima spontane i nasilne asimilacije.